Jedan Zagrepčanin podelio je na srpskom Redditu doživljaj sa putovanja od pre desetak godina. Ona je, naime, vozom išao u Beograd i sve nas podsetio na to koliko loše društvo može da pokvari ugođaj putovanja. Sve je počelo sasvim uobičajenom scenom…
„U 06:00 ujutro kreće mi vlak iz Zagreba za Beograd. Roditelji me dovoze na kolodvor, ulazim u vlak koji je prepun. Nemam gdje za sjesti. Hodam dalje, pokušavam naći mjesto. Dolazim do drugog vagona (krenuo sam od kraja) i naiđem na kupe u kojem sjedi jedan stariji gospodin (70-80 godina). Otvaram klizna vrata i pitam ga je li slobodno. Sav sretan s osmijehom mi govori da je i da samo sjednem.
Kaže on meni: „Ja sam Blaž Blažević. Drago mi je.“
Još nisam niti sjeo kada je započeo svoju životnu priču. Od početka. Doslovce otkud je, kada se rodio, koliko ima braće i sestara. Kakvo obrazovanje svatko od njih ima.
Vlak kreće, a Blaž ne staje. Priča on kao navijen, kad nakon jedno pola sata dolazi kondukter i kaže nam da je ovo prvi razred, te ako nemamo karte za prvi razred, moramo natrag. Brzo uzimam stvari, pozdravljam Blaža i žurim niz vagone da nađem mjesto i maknem se od Blaža.
Dok tako prolazim kupee i tražim mjesto, zvoni mi mobitel. Javljam se, razgovaram s majkom dok hodam i tražim mjesto. Najednom dolazim do kraja vlaka, zadnji vagon, još nisam našao mjesto. Okrećem se, a iza mene stoji – Blaž. Razgovaram tako na mobitel, on stoji i gleda u mene. Kažem mu „Gospodine Blaž, razgovaram s majkom. Odite si naći mjesto.“ Pita on mene „A hoćeš ti doći?“ Kažem da hoću, nek samo ide dok ja obavim razgovor.
Kada sam završio razgovor, krenem natrag, gledam svugdje da nađem mjesto i nađem jedan kupe s ekipom mojih godina (18-20) te jedno mjesto prazno. Pitam ih je li slobodno, kažu da jest. Sjednem i pričamo tako, kad nakon 10-ak minuta na vratima se pojavi Blaž. Kaže on meni da je našao kupe sa 2 slobodna mjesta! Puna 2 slobodna mjesta! S njim u kupeu su neke dvije gospođe, ali mjesta ima!
Zahvalim mu se i kažem da mi je ovdje dobro i da mi se ne da sad prebacivati u drugi kupe. Ali on je uporan i kaže da ima mjesta, da nije problem. I tako se natežemo i napokon on pristane vratiti se u svoj kupe. Nakon još jedno 10-ak minuta vraća se on i kaže mi da su one dvije gospođe sišle na stanici i da je njegov kupe skroz prazan sad i da mogu doći slobodno. Opet mu ponovim da mi se ne da seliti, ali čovjek se ne da. Hoće da dođem, da nastavimo razgovor. I što god kažem, ne vrijedi. Već mi je neugodno pred drugima i da ga se riješim, kažem mu da ću doći kasnije. Pita me „A kad?“ Reko za pola sata.
Nakon 15 minuta, evo Blaža opet, ovaj put ne otvara vrata od kupea, već kao gleda kroz prozor vlaka, ali baš pred mojim kupeom. Valjda da me podsjeti na obećanje.
Nakon pola sata, i kada se kupe u kojem sam sjedio ispraznio, teška srca ustajem i idem sjesti kod Blaža u kupe. Dolazim do njegovog kupea, on sjedi, gleda u pod. Ja otvaram klizna vrata, on me pogleda sav presretan s osmijehom od uha do uha i usklikne „Došao si!“ Ja snuždeno kažem da jesam i sjednem nasuprot njega.
Čim sam sjeo, čovjek je doslovce nastavio s pričom tamo gdje je stao kad nas je kondukter potjerao iz prvog razreda. Doslovce točno tamo gdje je stao. I tako ja njega slušam i spava mi se užasno. I zamolim ga za malo tišine, da ću pokušati odspavati. On kaže da nema problema, međutim ne prestaje. Nije čak niti tiši, govori kao da mu ništa nisam rekao. Ne mogu zaspati od njegove priče. Stavljam slušalice u nadi da ću uspjeti zaspati. Otvaram oči dok mi muzika svira u ušima i vidim kako mu se usne miču, on i dalje priča. Pauziram muziku da čujem, on priča i dalje svoju životnu priču, kao da ga i dalje pozorno slušam. Nakon nekog vremena odustajem i dižem ruke od spavanja. Skidam slušalice, gledam kroz prozor i slušam Blaževu životnu priču.
Kad smo bili na nekih sat vremena od granice, Blaž krene govoriti kako on ima nekakav aparat i oni će to njemu sigurno na granici uzeti. I ne prestaje o tom aparatu i kako će njemu to policija na granici oduzeti. Nakon 15 minuta tog monologa, napokon ga pitam kakav aparat ima. Izvuče on ispod sjedala nekakav aparat i kaže mi da je to masažer za leđa. Ti legneš na to, i to ti onda masira leđa. I oni će to njemu uzet. Kažem mu da nema razloga da mu to itko uzme i da mu to neće uzeti, međutim on tvrdi da će mu granična policija to 100% uzeti. Sat vremena slušam o tome kako će graničari uzeti njegov dragocjeni aparat, kad dolazimo na granicu.
Sad smo na srpskoj strani i u vlak ulazi srpska policija. Njih 3-4 policajca s psom. Dolaze do našeg kupea, uzimaju dokumente, pregledaju, vrate nam ih, pozdrave nas i krenu dalje. Samo što krenuli dalje, Blaž skače na noge i izlazi iz kupea, zatvara vrata za sobom, međutim nije ih zatvorio do kraja, pa sam čuo razgovor. Zaustavlja on policajca.
Blaž: „Oprostite!“
Policajac: „Recite.“
Blaž(potiho): „Vi ste njihovi?“
Policajac: „Čiji, gospodine?“
Blaž(opet tiho): „Vi ste njihova policija…?“
Policajac: „Čija, gospodine?“
Blaž (šapatom): „Srpska…“
Policajac: „Da, gospodine.“
Blaž: „Znate… Ja nisam Blaž Blažević. Moje pravo ime je Stojan. Međutim kad je počeo rat, meni je prijatelj savjetovao da promijenim u Blaž, da bude manje sumnjivo.“
Policajac: „U redu, gospodine.“ Okrene se i ode.
Vrati se Blaž u kupe i nastavi priču. Nakon nekog vremena Blaž krene s tvrdnjama da ćemo kasniti. I vidjet ćeš, kasnit ćemo, mi ćemo kasniti. Mi 100% kasnimo. Pita me jel se hoću kladiti da ćemo kasniti. Kažem mu da se ne kladim. Kaže on da se ni on ne kladi, ali da pita jesam ja za. I tako malo priča o svom životu, malo tvrdi da ćemo kasniti. Napokon stižemo u Beograd, dođe mi da ljubim tlo pod nogama, uzimam stvari i bježim što dalje od Blaža nakon što sam ga 6 sati trpio. Na izlasku pita me Blaž „E a kad se vraćaš?“ Rekoh „Za 2 tjedna.“ Na to će on „Eh šteta. Ja za 2 dana.“
Eto, hvala na čitanju. Ne znam jeste li vi ikad doživjeli nešto slično i imali svog Blaža. Kao što rekoh prijatelj je rekao da moram s Vama podijeliti tih najdužih 6 sati mog života“, završava korisnik.
Njegov post zaista je mnoge podsetio na susrete sa nekim drugim „Blaževićima“, ali iskustva iz vozova.
„Imam tih voz/vlak priča koliko hoćeš i svaka je luđa od druge“, napisao je neko. Prva je bila: Voz Beograd – Sofija, sedim na podu, devojka zauzela mesto. Drugar i njegova devojka slična situacija, ona sedi, on stoji pored nje. Ona mu čita neku knjigu, romantična scena, a okolo njuške koje ne mirišu na dobro. Ispostavilo se da je neko nekom od njihovih suseda ukrao cigare koje su bile namenjene za šverc u Sofiju. Dolazi policija, prave zapisnik Neki železničar iz Dmitrovgrada mi pravi mesto i napija me lozovačom, dok su preko puta mene neka debela bugarska učiteljica sa dečkom u povratku sa koncerta Ramštajna u Beogradu.“
No, nisu samo vozovi riznice takvih priča.
„Podseti me na vožnju taksijem kad mi je taksista pričao kako mu jedan sin programer userava se od para, srednji sin neki naučnik živi na kraj sveta, a treći najmlađi sin, mangup, igra fudbal u austriji, da je igrao prvo u partizanu kod nas, pa su ga prodali, pa kupuje nova kola svako malo, svaki put drugi porše, itd. Na kraju mi je i rekao kako se zove sin, ali kad sam izguglao nikad nijedan igrač sa tim imenom nije igrao ni u partizanu ni u austriji, ni u jednom od klubova koje mi je nabrojao.
A što vi radite kao taksista? – pitao sam
Dosadno mi kući – odgovara čovek“.
Izvor: Nova.rs
Dodaj komentar