Hrvatska književnica Vedrana Rudan napisala je još jedan odličan tekst o trenutnoj situaciji u SAD.
Tekst je objavljen na njenom blogu, a mi ga prenosimo u celosti i u originalnoj verziji:
Da sam lakozapaljiva ženska baš bih bila sretna ovih dana. Čitav je „civilizirani svijet“ na nogama. Ljudi stupaju ulicama svih svjetskih gradova i „bore se“ protiv rasne segregacije.
U ovoj se priči urla, drži govore i transparente, diže šake u zrak da bi se pomoglo crncima, ma gdje bili, u borbi za njihova ljudska prava.
Crnci, ma gdje bili, u Americi, Australiji, Britaniji, Francuskoj…žele „samo“ jedno. Ravnopravnost s bijelcima.
Daleko bi me odvelo kad bih krenula nabrajati imena svih „velikih“ ljudi današnjice koji ih podržavaju, neki čak uplaćuju milijune dolara koji će biti uloženi u…
Što? Daljnju borbu za crnačka prava? Nove prosvjede?
Otvaranje radnih mjesta na neodređeno vrijeme samo za crnce? Izgradnju državnih stanova diljem svijeta u kojima će crnci živjeti k’o ljudi i plaćati nisku stanarinu?
Ne. Nitko ne zna u što će se utrošiti lova, nitko i ne postavlja to pitanje jer je pitanje glupo onoliko koliko bi mogao biti glup i odgovor.
Mi stari nagledali smo se prosvjeda „koji će promijeniti svijet“ i iza kojih više „nikad ništa neće biti isto“. Zato ne vjerujem u promjene.
Dok svijet ovoga trena „gori“ ili „tinja“, ovisi o mediju koji piše o prosvjedima, pitam se pitam, što je to rasizam?
Kako bi bilo jednostavno kad bi rasizam bio samo mržnja bijelaca prema crncima.
Onda bismo se mi Hrvati, ili ipak preciznije, onda bih se mogla ja Hrvatica dignuti na zadnje noge i zgrožena „urlati“ preko Fejsa protiv jebenih bijelaca koji se u Americi stoljećima iživljavaju nad crncima. Nažalost, to nije to.
Ja sam se s rasizmom u punom sjaju prvi put u životu susrela u Hrvatskoj za vrijeme prošlog rata.
Odjednom smo „mi“ bili „svoji na svome“, a „oni“ su, iako su s nama živjeli stoljećima, postali „ljudi čudna imena“.
Preko noći su Jovan, Desanka i Žika postali crnci.
Ne, ne, nemojte me zajebavati i govoriti mi kako su nas oni napali, mi smo se branili, nismo mi napali njih, oni su napali nas…
Ne govorim vam o ratnicima i ratnim zločincima. Govorim vam o svojim susjedima, ženama, djeci, muškarcima koji su se čak borili na „našoj“ strani.
Ništa im nije pomoglo. Kao što ni ovi prosvjedi neće pomoći crncima da postanu bijelci.
Jovo je postao crnac, Desanka je postala crnkinja, Žika iz moje ulice promijenio je ime, ali smo svi znali da je novi Antonio stari Žika.
Dakle crnac, dakle smeće, dakle, ubij, ubij…
U Hrvatskoj ni jedan crnac nije smio dobiti posao u državnoj službi, onako kako ga danas bijelac ne može dobiti u Južnoafričkoj Uniji.
Sjećam se kako je jednoga dana novinarima Radio Rijeke, crncima, zabranjen ulazak u zgradu i danas ugledne riječke javne kuće.
A što ćemo s pozdravom Za dom spremni? Sigurni ste da ta priča nema veze s položajem crnaca u Americi?
Za dom spremni je bio službeni pozdrav u fašističkoj NDH u kojoj su vladali rasni zakoni. Ne postoji danas i ovdje nitko tko to može poreći.
Prihvatljivo je grubo vrijeđanje hrvatskih crnaca i bijelaca koji nisu rasisti.
Imamo li u Hrvatskoj prosvjede zbog tog čina bez presedana? Pale li se prodavaonice? Urla li se protiv divljaka kojima ništa ljudsko nije sveto?
Gdje su naši hrvatski crnci? Gdje su „civilizirani“ bijelci? Mi hrvatski „bijelci“ smo doma i zgražamo se nad onim što se dešava Afroamerikancima.
A što reći o položaju Cigana u Hrvatskoj? Koja su njihova prava? Kako žive? Kako se školuju? Jesu li ikad vidjeli liječnika? Znaju li mali Cigani da postoje zubari?
Da, glupa pitanja. Cigani kradu, Cigani su prljavi, Cigani se ne mogu integrirati, da se Ciganima da državni stan oni bi u tuš kadi držali sekundarne sirovine, derali ovcu u dnevnom boravku.
Što će Ciganima stalni posao kad stalno sele? Ubi, ubi…
A što ćemo s imigrantima? Provaljuju, ne odustaju ni kad im hrvatska policija sprejem nacrta križ na glavi, ni kad im otme lovu i mobitele, ni kad im prebije djecu, ni kad ih davi onako kako bijeli američki policajac davi crnca.
Tko zna koliko je imigranata na hrvatskoj granici šaptalo: “Ne mogu disati“? Tko ih je čuo? Tko će ih čuti? Koliko će ih se pobiti da bi se nas „čiste“ zaštitilo od „smeća“?
Želim reći, rasizam ima tisuću boja. Želim reći, to je ono što nas određuje, to je ono što nas čini ljudskim bićima.
Mi smo Mržnja, nismo mi Ljubav ni kad marširamo u ime Ljubavi.
Prepoznajmo se. Spoznajmo istinu. Svatko od nas ima svog crnca, svatko od nas nekome je crnac.
Tako je bilo, tako će ostati dovijeka. Srećom, zahvaljujući upravo činjenici da smo to što jesmo, „dovijeka“ nam kuca na vrata.
Ubit će nas požari, poplave, otapanje ledenjaka, paklene vrućine, ledene zime. Kad nestanemo, Zemljom će najzad zavladati Mir.
U međuvremenu će neki marširati i sanjati, sanjati…
Sanjao je i Martin Luther King.
Dodaj komentar