Lifestyle

NA KAUČU KOD PSIHOTERAPEUTA ŽELJKE

Kako zaista izgleda odlazak kod psihoterapeuta danas u Srbiji, koliko nam on može pomoći i koliko to košta, razgovarali smo sa psihologom i psihoterapeutom Novosađankom Željkom Kurjački koja se edukovala iz geštalt psihologije i transakcione analize. Otkrila nam je sve što nas je oduvek zanimalo kada je reč o ovoj temi.

Kada se spomene odlazak privatno kod psihoterapeuta, ljudi mahom zamišljaju kako razgovor teče u nekoj sobi, nalik dnevnom boravku, sa puno cveća u vazni, prijatnim slikama po zidovima, gde oni udobno sede na kauču, pričajući sa psihoterapeutom uz šolju čaja ili kafe. Koliko u ovome ima istine?

Ne postoji neko strogo pravilo kako prostor za rad treba da izgleda, to zavisi od ličnosti samog terapeuta i od njegovog načina rada. Prostor obično ima dve stolice i jedan mali stočić za papire i olove, kafu i maramice. Ako terapeut radi sa porodicama, tada ima više stolica. Ako radi uglavnom sa decom, tada su tu igračke, figurice, bojice, plastelin. Terapeuti koji vole da pišu i crtaju imaju tablu u svom prostoru. Na zidovima neki terapeuti vole da istaknu svoje diplome ili neke slike koje su inspirativne ili opuštajuće. U prostoriji se nalazi i kutija sa maramicama jer klijenti na terapiji često otvaraju teme zbog kojih se mogu rasplakati. One ponekad mogu delovati neprijatno kada ih ljudi vide prvi put, jer kao da kažu „ovo je mesto gde se plače“. Ali one služe i kao psihološka dozvola, simbolično, da je u redu plakati ovde. Neki terapeuti kuvaju kafe svojim klijentima, neki ne. Zato postoji taj mali stočić pored, da na njega stavimo kafu ili čašu vode. Ono što se uglavnom izbegava je da neki veliki radni sto stoji između terapeuta i klijenta. Trebalo bi da se vide, a ne da terapeut sedi sakriven iza stola. Takođe, izbegavaju se previše provokativne slike na zidovima, kao što su ikone, na primer. Ako se stavljaju slike, to su uvek neke neutralne, lepe, pozitivne slike, ne previše lične. Neki terapeuti više vole da je njihov prostor sterilan, bez ičega što njih „razotkriva“ kao osobe. Neki drugi terapeuti više vole da to bude „kao kod kuće“.

psihoterapija-srbija

Kako izgleda ta prva seansa?

Dešava se često da prvi dolazak klijenta na terapiju bude i poslednji. Nekad je to zbog toga što je problem sa kojim klijent dolazi veoma lako rešiv. Nekad mu je trebalo samo da ga neko razuveri, da mu objasni šta se dešava, da ga uveri da je to nešto normalno, zdravo ili prolazno ili prosto da ga ohrabri. Nekad prvi susret bude i poslednji, jer je klijent nakon razgovora razmislio i shvatio da taj terapeut nije pravi terapeut za njega. I terapeut bi takođe trebao da razmisli nakon prvog susreta da li je taj klijent pravi za njega. Mislim da ne možemo raditi sa ljudima koji nam se ne dopadaju. Nećemo ih dobro razumeti. Treba da ih pustimo da nađu boljeg terapeuta za sebe.

Prvi susret je uglavnom informativan. Terapeut i klijent se upoznaju i klijent priča o problemu koji ga muči onoliko koliko je spreman da ispriča. Često ljudi nisu spremni da ispričaju sve dok ne steknu poverenje u čoveka preko puta. Bez obzira što je to stručnjak, ako nam ne uliva poverenje, mi mu se nećemo otvarati. Potrebno je da terapeut zasluži poverenje klijenta.

Kako nam psihoterapeut može pomoći i šta je to što ga razlikuje od psihijatra i psihologa?

Psihijatri su završili medicinski fakultet i oni su učili o ljudskom telu. Psiholozi su završili psihologiju i učili su o ljudskoj psihi. Prvi se bave čovekovim hardverom, drugi softverom. I psiholozi i psihijatri mogu da postanu psihoterapeuti ako prođu obuku, koja obično traje dodatnih četiri, pet godina, da bi stekli zvanje psihoterapeuta. Ja lično više verujem psiholozima koji su se edukovali za psihoterapeute jer su proveli svoje celokupno školovanje baveći se ljudskom dušom. A problemi sa kojima se ljudi obraćaju terapeutu mnogo češće se tiču duše nego tela. Ali isto tako postoje i organski uzroci nekih tegoba i za to je znanje lekara, psihijatara neophodno. I postoje lekovi koji mogu da ublaže tegobe koje ne moraju biti organski uzrokovane. To je kao kada neko ima upalu uva, pa dok se leči osnovni uzrok upale (odnosno dok traje psihoterapija), nema potrebe da čovek trpi bolove, pa mu se daju lekovi protiv bolova. Ti lekovi neće otkloniti upalu, ali će mnogo pomoći da se čovek ne pati nepotrebno dok traje lečenje. A kad se upala izleči, i bol prestaje i lekovi protiv bolova više nisu potrebni.

sizif-grete-stern

Zbog čega ljudi najčešće dolaze? I dolaze li prekasno?

Najčešći problemi sa kojima se ljudi javljaju su različiti strahovi, napetosti koje traju dugo, problemi u međuljudskim relacijama, problemi sa samopouzdanjem. Ljudi se javljaju terapeutu onda kad procenjuju da je problem sa kojim se muče nepotreban, da ga mogu izbeći. Kada je problem stvaran, ljudi se ne javljaju terapeutu. Objasniću ovo. Recimo, kada nam umre neko drag, mi ne želimo da ne budemo tužni. Mi želimo da plačemo i da tugujemo i nećemo se zbog toga obraćati terapeutu. Terapeutu ćemo se obratiti onda kad procenjujemo da ta tuga već predugo traje i da ne uspevamo nikako da nađemo neku radost u životu, a želimo da je nađemo. Isto tako, obratićemo se za pomoć onda kada jednim delom znamo da su naši strahovi preterani, neosnovani ili nepotrebni, da njima ništa ne postižemo, a samo kvarimo sebi dane koji bi mogli da budu lepi.

Ljudi najčešće dolaze nakon što su dugo pokušavali da sami sebi pomognu i sada osećaju da su iscrpeli sve resurse. Kao što bi nekad lekar poželeo da kaže pacijentu “šta ste čekali do sada?”, kada vidi da mu je mnogo lakše mogao pomoći samo da se javio ranije, tako isto i terapeut ponekad dolazi u situaciju da poželi isto to da kaže svom klijentu. Nekad se ljudi toliko dugo nose sa problemom sami, bez pomoći, da su u međuvremenu izgubili mnogo oslonaca na koje su ranije mogli računati. Možda su zbog nekog svog problema u međuvremenu izgubili posao, porodicu, prijatelje, a sve su to vredni resursi, ako su dobri.

Pretpostavljamo da broj seansi zavisi od osobe do osobe, ali postoji li neki optimalan potreban broj? I kad se mogu očekivati efekti?

Ne postoji optimalan broj susreta, jer to zaista zavisi od osobe i njenih kapaciteta, i nešto manje od problema zbog kog se javlja. Da ne bude zabune, kada kažem “kapaciteta” mislim na snagu osobe da reši konkretan problem. To što neko ima poteškoća da reši jedan problem u svom životu ne znači da je slab po bilo kom drugom pitanju. On bi možda rešavao bez ikakvih problema nešto sa čim se drugi ljudi dobrano muče.

Što se tiče broja susreta, uglavnom je potrebno najmanje dva, tri susreta jer je potrebno vreme da se stvori savez između terapeuta i klijenta i da i klijentu i terapeutu bude jasno u čemu je tačno problem. I da se napravi plan za rešavanje problema. Ponekad je u pitanju samo pogrešna pretpostavka zbog koje čovek pati. Sve njegove emocije i reakcije u tom slučaju su sasvim logične posledice te pretpostavke, ali je pretpostavka pogrešna. Banalan primer bi bio čovek koji se plaši lifta jer veruje da u lift ne ulazi vazduh. Njegov strah je sasvim opravdan jer ako u lift ne ulazi vazduh, onda je vrlo opasno zaglaviti se u liftu i sasvim logično čovek izbegava vožnju liftom. Ali kada ga naučimo da u lift ulazi vazduh, pokažemo mu, nacrtamo kuda vazduh ulazi, i njegov strah od lifta će da prestane.

psihicki-problemi

Koliko seansa dugo traje?

Uobičajeno je da traje sat vremena, ali to zavisi i od ustanove u kojoj terapeut radi. Kada radi privatno, može sebi da dozvoli da odredi duže ukoliko smatra da treba. Obično je za prvi razgovor potrebno malo više vremena. Ja ne volim da se klijenti sreću u hodniku, pa određujem veće pauze između. Te pauze su i meni potrebne da bih napisala beleške sa prethodnog susreta, popila čašu vode, sklonila šoljice od kafe, izbrisala ono što sam napisala na tabli i pripremila se za klijenta. Te pauze između imaju i psihološki značaj da se terapeut „resetuje“ i zato je važno čak i kada je gužva da uradimo nešto makar simbolično između dva klijenta, da popijemo čašu vode na primer.

Uobičajena dinamika dolazaka je jednom nedeljno. U stvarnosti to ne zavisi toliko od procene terapeuta već od finansijskih mogućnosti klijenta ako se terapija plaća. Često je nepotrebno da čovek dolazi jednom nedeljno, dovoljno je jednom u dve nedelje, ako između ima šta da radi po pitanju rešavanja svog problema. Zato se daju „domaći zadaci“ u vidu razmišljanja, pisanja, postavljanja izazova pred sebe, a sve sa ciljem da klijent što pre dođe do željenog stanja, odnosno rešenja problema zbog kog se javlja. Nekada se dešava da se i klijent i terapeut previše opuste ako klijent dolazi svake nedelje, a ne ograniče broj dolazaka, i efikasnost se tada smanjuje. Nekad je problem ili stanje u kom je čovek takvo da je neophodno da klijent dolazi dva puta nedeljno, u nekom kratkom periodu, i tada smatram da je na terapeutu da smanji cenu ako je klijentu preskupo. Ili da naplaćuje svaku drugu, treću terapiju, na primer. To su ekstremne situacije kada je čoveku zaista neophodno da se vidi sa terapeutom na svakih nekoliko dana, one ne traju dugo i tada bi trebalo izaći u susret sa cenom.

Koliko košta jedna seansa?

Cena psihoterapije je svakako velika i kreće se u proseku oko 30 eura. Međutim, prosečan ginekološki pregled sa ultrazvukom i papa testom je bar duplo skuplji. Ali ginekološki pregled obaviš jednim dolaskom, a na terapiju uglavnom moraš doći nekoliko puta da bi imalo efekta. Sve u svemu, teško je. Terapeuti uglavnom ne mogu da žive samo od toga i većinom rade i druge poslove. Postoje savetovališta u Novom Sadu koja nude besplatnu pomoć. Tamo volonterski rade studenti psihoterapije, budući terapeuti. Postojanje takvih savetovališta je za sada najbolje rešenje jer ljudi mogu da dobiju besplatnu pomoć. To što su u pitanju studenti, a ne svršeni terapeuti ne znači da će oni raditi lošije. Većina problema sa kojima se ljudi javljaju je vrlo uobičajena i relativno jednostavna za rešavanje. Drugo, oni svoj nedostatak iskustva nadopunjuju većim pripremama, dužim razmišljanjem o čoveku sa kojim rade, češćim supervizijama i postavljanjem više pitanja starijim kolegama. Iskusnim terapeutima rad često pređe u rutinu i ne pripremaju se toliko i ne razmišljaju o čoveku sa kojim rade toliko. Naravno, postoje i loši budući terapeuti, lenji, nezainteresovani. Pomalo je lutrija koga će dobiti kada se jave u savetovališta. Ali zato ljudi moraju da nauče da traže drugog ako im se neki terapeut ne svidi. Moraju da nauče da ne daju na sebe, da imaju pravo da se leče i da im to ne bude nedostupno. Postoje i savetovališta u okviru državnih institucija, centra za socijalni rad, gde rade iskusni terapeuti i gde je takođe besplatno.

Da li ljudi i dalje imaju mišljenje „idem kod psihoterapeuta, lud sam“ i otkud tolika stigma kad je u pitanju odlazak kod psihoterapeuta?

Većina ljudi nema mišljenje “lud sam” ili “lud je” za nekog ko potraži pomoć terapeuta. Jednostavno, danas je život toliko pun nepravednih situacija i gorčine, da je sasvim razumljivo da ljudi imaju problem sa pronalaženjem radosti, sa poverenjem, sa nesanicom. Većina ljudi bi htela da ode kod terapeuta ako im zatreba, samo često ne znaju kod koga. Ne znaju kako da izaberu pravog, ko je dobar a ko nije, u koga smeju imati poverenja, i zbog toga se ne javljaju.

Kako izabrati dobrog psihoterapeuta?

Kad bih ja tražila terapeuta za sebe ili nekog svog, ja bih pitala svašta što me zanima odmah telefonom. Moje je da pitam, a njegovo je da mi ne odgovori ako neće. Nekada nam je važno da je terapeut i sam prošao kroz razvod ili da ima decu, ili da je bio u ratu, ili da je žensko. Ako verujemo da će nas samo takav uspeti razumeti, onda je u redu da takvog tražimo. Isto tako je u redu da menjamo terapeute dok ne nađemo pravog. Ipak, teško je naći terapeuta koji nam je potaman, a da je i dobar stručnjak. Treba zato dati šansu terapeutu koji nema sve te odlike, ali isto tako ne treba da osećamo obavezu da ostanemo sa terapeutom koji nam ne uliva poverenje samo zato što smo na njega prvog nabasali ili zato što nam ga je neko toplo preporučio. Jedan isti čovek nekome može da bude melem na ranu, a nekome može da ne odgovara uopšte. Dakle, savetovala bih da se vode svojim unutrašnjim osećajem kada biraju terapeuta.

Da li nam popularni motivacioni govornici zaista pomažu, otkud ih toliko, zašto im se ljudi okreću češće i lakše nego psihoterapeutima?

Popularni motivacioni govornici, kao i popularne knjige samopomoći, u stvari ljude okreću ka svojim sopstvenim snagama. Ljudi shvataju da imaju snagu u sebi da sebi pomognu. Te knjige i ta predavanja uglavnom nemaju neku vrednost, ali oni ne govore ljudima da je problem veliki i težak, i ne patologiziraju stvari, već govore da se problem može rešiti, i zbog toga su tako privlačni.

Koliko nam može naštetiti navika da o svojim problemima detaljno i svakodnevno pričamo sa komšijama koji nam daju savete koje neretko primenjujemo?

Naravno da je u redu pričati sa bliskim ljudima o problemima ako to želimo. Nisu psihoterapeuti popili svu pamet ovog sveta, pa da znaju nešto što niko drugi ne može da zna. Nekada nam neka nepismena starica kojoj je stalo do nas može dati mnogo jezgrovitiji, životniji i mudriji savet nego neki školovani terapeut kome nedostaje životno iskustvo i mudrost.

Da li je tačno da sam psihoterapeut mora da prođe kroz psihoterapiju?

Neki terapijski pravci zahtevaju da terapeut prođe kroz svoju terapiju, neki ne. Ja mislim da je to neophodno jer je vrlo opasno da terapeut radi, a da nije razrešio ili makar osvestio svoje ozbiljne probleme i nedostatke. Čim ima diplomu, ljudi će misliti da on zna šta radi. Svi smo mi verovali da nećemo imati “materijala” za terapiju, da smo mnogo zdravi i stabilni. I svi smo se itekako iznenadili kada smo počeli da pričamo o stvarima koje nas muče i kada smo kod sebe počeli da otkrivamo svakakve predrasude i vrlo ozbiljne mane.

Čitajte Luftiku na Google vestima

Jovana Kešanski

Ja sam novinar, kolumnista. Nisam zapisničar. Prenosim svoje utiske o onome što me pokrene.

Dodaj komentar

Klikni da objaviš komentar

312 Shares
312 Shares
Share via
Copy link