Beograd Magazin

Alija iz Prizrena je umro u sred Beograda. Njegov život bio je najtužnija priča o nesreći i dobroti

Tviter korisnica pod nadimkom “Drugi pik prvog talasa” napisala je dirljivu priču o tome kako je u Beogradu umro jedan Alija.

Ispostavilo se da je on, njen dobar prijatelj i saradnik, krio svoj identitet, prezime, te da ga je porodica iz Švajcarske godinama tražila, pa su čak i detektiva unajmili… Ispostaviće se da ništa od toga nije važno, kada se uporedi sa širinom njegove duše i veličinom dobrih dela.

Pročitajte ovu neverovatnu priču, koju prenosimo u celosti.

Kako je umro Alija

Mnogo šta bih mogla da kažem o Aliji, i smešno i tužno, samo jedno je sveobuhvatno. Alija je bio dobar čovek, a ovo je priča o njegovoj smrti a ne životu.

Radio je za mene oko godinu dana, spavao u hostelu, nije imao gde, svakom davao i pomagao, a najmanje je imao od svih.

Lokal koji sam tada imala zvali smo shop i nalazio se u Gavrila Principa. Tu su se migranti, tuširali, prali veš, koristili internet i telefonirali.

Krio je da je Albanac iz Prizrena

Alija je rekao da je bošnjak iz Novog Pazara, kada je umro saznala sam da je Albanac iz Prizrena.

Setih se jednog razgovora gde ja kažem htela sam u Albaniju na more ali sam noćas gledala zločine na Kosovu i ne mogu. Uhvatio me za ruku i rekao, pusti to nemoj da te truju.

Jednom sam ga pitala zašto nije sa porodicom…

Rekao je da je ceo život radio u inostranstvu i svima slao pare, onda povredio nogu, operacije, čuda, nije mogao da radi i šalje pare ali niko nije ni njemu slao, pa je samo otišao.

Odjednom mu je pozlilo

Bio je petak, Bajram, kada mu je pozlilo i zvao me da dođem. Pored su bili doktori bez granica, pa su mu dali inekciju, lekove i uputili na hitnu gde sam ga ja odvezla.

Imao je srčani udar.

Stajali smo par sati u hodniku u urgentnom i došli na red da ga pregledaju i uključe ekg. Već je bilo 17:45 i ja sam morala da odem do vrtića i pokupim decu…

Dala sam mu papire i rekla da kaže koje je lekove dobio i naglasi da je dobio već injekcije od doktora bez granica.

Bio je bled, mislim da je jedva mogao da govori.

Rekla sam mu da ga cekam ispred sa decom kad zavrsi i tako i bi. Dobio je neke lekove, mirovanje, odmor…

Izdahnuo mi je na ulici

Izgleda da lekari nisu ni pročitali one papire a on je bio u lošem stanju pa nije rekao.

U utorak u 2 sata zvoni telefon, kaže dođi Majo, loše mi je. Ostavljam klince same i trčim do šopa (gde je i spavao), kaže povraćao je nije dobro, zovem taksi, kažem ne mogu sa tobom, ne znam gde ću sa decom.

Krećemo ka taksiju, on se uhvati za bravu i padne. Da je samo pola sekunde kasnije pao, već bi smo bili u autu..

Taksista da po gasu i ode. Ja ga okrenem na stranu, zovem hitnu, nema je. Čujem mu poslednji udah tamo na onoj ulici, onaj veliki teški hroptaj, kad duša izađe.

Zovem car&go da mi neko pomogne, pogubila sam se. Hitne nema.

Došao je dečkić, rekoh molim te pomozi do urgentnog, ostao je. Prolazila su dva momka, prišla pa smo ga uneli u auto.

U urgentnom su ga oživeli. Rekoh hvala bogu!

Kažem onom dečku iz car&go: – Molim te ostani ja samo idem do kuće zbog dece i da zovem nekog da ih pričuva i dolazim, evo ti br, pozovi me ako se nesto promeni.

Zvao je čim sam ušla u kuću i rekao da je Alija umro.

Spustila sam telefon i ćutala, gledala u prazno neko vreme…

Vratio se da se oprosti

Popila sam tablete za spavanje i sanjala.

Alija baš lep, vitalan, srećan dolazi ka meni i kaže, nisam mogao da odem a da se ne pozdravim.

Nemoj da se ti sekiraš zato sam ti došao. I jako me zagrli, pusti i okrene se i ode.

Ja se probudim mirna.

Potraga za porodicom

Ujutro odem do bolnice, gde mi kažu da samo porodica može da preuzme telo i lične stvari. Sahranjuje ga ili porodica ili država.

Jedan doktor kaže: – Nije mi jasno kako su ga u urgentnom pustili iz bolnice posle onakvih rezultata i onog srčanog udara.

Tako je to kada nemaš nikog. Ceo dan sam slala svima na faceu sa njegovim tim prezimenom poruke i sliku njegovu.

Niko ga ne zna.

Onda nađem pasoš sa drugim, Albanskim prezimenom pa krenem i za to prezime da šaljem. Javi se čovek iz Švajcarske i kaže: Ja sam njegov brat, 5 godina ga tražimo, detektive smo unajmili, nismo ga našli. Kako je on?

Ja kažem nije dobro ni malo u bolnici je, mnogo je loše. Kreće odmah za Srbiju. Kaže je li živ. Ćutim ja, ćuti on. Nije.

U 7 sati on sa ženom i nekim rođakom dolaze u šop, ja im kuvam kafu. Kaže mi žena nemoj da pred ovim čovekom pričaš kako je živeo Alija, komšija je, da ne čuje, sramota je.

Ja gutam knedlu.

Već vidim da je džaba život u Švajcarskoj, taj mentalitet je ubio više ljudi nego onaj rat tamo na Kosovu.

Rekoše da ce posle da dođu po neko ćebe da ga umotaju i da im ispričam kako mu je ziveo brat.

I nisu se više pojavili.

Alija je sam platio svoju sahranu

Zvovem da ih pitam gde su, jeli sve ok, kažu mi “evo nas već pred Prizrenom”.

Ja u zbunu…

Bog je hteo da Alija umre sa 2000 evra u džepu, čuvao je nekom migrantu. Često im je podizao pare sa Western Union-a.

Brat je pokupio njegove lične stvari, video kintu i zapalio, misleći valjda da ću da tražim.

Ja nisam ni znala da ih je bilo, osim sto su mi u bolnici rekli da ima mnogo novca i da ne mogu ja da uzmem njegove lične stvari, a telefon sam samo tražila da nekog nađem od rođaka.

Tako da ga ti rođaci sahraniše i ni pare ne potrošiše, sve je Alija sam platio.

Oni će valjda da plate jednom, ali ne parama.

Molila sam mamu da dođe i pet dana spavala sa njom, toliko me je sve to potreslo.

O tome kako me je migrant posle jurio da mu ja vratim 2000e drugi put…

Još nisam otišla u Prizren na grob, a otići ću jednom..

Potresna priča o siročetu iz bolnice u Beogradu otopiće i najhladnija srca

Čitajte Luftiku na Google vestima

Ana Marković

Štreber i boem. Bosanka i Banaćanka. Novinar. Hodajući detektor laži i emiter istine. Omiljenost - miris uštipaka u 9 ujutru, selo, leto i grlati petao, crk'o dabogda.

Dodaj komentar

Klikni da objaviš komentar

55 Shares
Share via
Copy link