Da li se dovoljno grlimo? Američka psihoterapeutkinja Virdžinia Satir u 20. veku predstavila je teoriju da je čoveku potrebno 8 zagrljaja dnevno kako bi se osećao dobro. Zagrljaj ima tu magiju da uteši i pokaže ljubav. Tokom zagrljaja između ljudi uspostavlja se snažna emotivna veza.
Đurica Štula emotivno i toplo piše upravo o važnosti zagrljaja. Tekst prenosimo u celosti:
“Sat u autu je pokazivao sedam časova. Dogovor je bio da krenemo u šest. Nikada ne krenemo na vrijeme.
Nemam drugo objašnjenje nego da u maniru starog đeda konstatujem – viša sila, sinko.
Stavljao sam CD-ove u čitač jer staje šest komada, a do cilja, po navigaciji, ima upravo toliko sati vožnje. Gledala je u mene i prokomentarisala “Čova, ubrzaj”.
– Ženo, znaš da je život ljepši uz muziku. Povadio sam one nervozne CD-ove, danas slušamo samo instrumentale. Odabrana diskografija Pet Metinija. Lik je Gospod gitare. Slušaj ovo, 77. godina. Bio je mlad, a i tada je već bio car. Čovjek u kompoziciji poslaže toliko tonova, da mnogi u životu ne pomisle toliko misli. Realno.
View this post on Instagram
– Sladak si, i baš ti sijaju oči kada pričaš o nečemu što voliš. Odmah se ponovo zaljubim.
– To je divno.
– Možeš to malo ljepše saopštiti.
– Čekaj, bolan, ženo, vidiš da vintam u rikverc. E’o sad je OK. Krećemo. Nego – znaš li ovu zagonetku – kada Balkanac grli ženu?
– Kada?
– Samo kada vozi u rikverc.
– Ha-ha. Baš smiješno. Ti se uvijek šprdaš sa mnom kada pričam o ljubavi.
– Aman, ne šprdam, nema tu šta da se priča. Ja sam ti k’o onaj đed iz one priče kada ga baba pita “Voliš ti mene?”, a on odgovori “Aman, baba, rekao sam ti jednom prije 50 godina da te volim i tu se ništa nije promjenilo. Nema šta da me pitaš svake godine”.
– Stvarno si luđak. Ajmo sada, đede, vozi.
Krenuli smo. Neplanski a poslovni a medeni polumjesec, sa zakašnjenjem od devet godina. Nije se stiglo prije. Sitna djeca, a malo preduzeće. Moralo se vlakati. Mnogo.
Akordi i solaže, lijepili su se za krivine i vrleti. Pričali smo i smijali se. Auto je bio pun ljubavi. Preko nestvarne Manjače i magičnih šuma Zelenkovca, duž Glamoč polja. Bi mi tužno što prođosmo cijeli Glamoč a nigdje krompir ne vidjeh.
– Ženo, ja da sam vlast ovdje, stavio bi i na ulaz i na izlaz iz Glamoča po jedan ogromni krompir. I noću da svijetli. Da znaju ljudi šta se ovdje dešava. Legenda kaže da se ovdje nekada dešavao krompir u ogromnim količinama.
– Sreća pa nisi. Svjetleći krompir. Biseru moj. Inače, neki dan vidjeh u marketu da čak i krompir uvozimo. Iz Egipta. Ne kontam. Zaista.
Nakon tri sata vožnje na proplanku vrleti neke, parkirao sam voljeno motorno vozilo. Da odmorimo i on i ja. Valja se protegnuti, kosti istegnuti – jer đed. Izašli smo van.
View this post on Instagram
Vazduh je bio svjež, mirisao je na život. Sunce je nježno padalo po nama i proljetnoj zemlji. Čuo se samo lagani vjetar i razgovor ptica iz obližnjeg grma šipka.
Zagrlio sam je. Osjetio cijelom tijelom. Miris bliskosti. Trenutak vječnosti. Savršen dan za dugo sjećanje. Put nepoznat. Mnogo toga iza nas, još više pred nama. Devet godina prođe kao devet dana.
Čovjek se uslijed svakodnevne jurnjave postepeno udalji od bliskosti. Od zagrljaja, od poljupca. I tako živi. Lako se zagube ti mali rituali koji nam pune baterije i srca. U zagrljaju i kada su nam tijela bliska i spojena, srca su nam nikad bliže, jedno uz drugo odmah iza rebara kucaju i podešavaju frekvenciju bliskosti. Frekvenciju ljubavi.
Treba putovati, treba se izdvojiti, treba vrijeme za dvoje stvoriti. Treba naći način.
Dani idu brže nego što je mozak u stanju da shvati i zbroji. Kratak je put od boce za mlijeko do boce za infuziju. Ljubav u srcu je jedina stvar koju zaista možemo zadržati i njegovati do kraja. Do posljednjeg daha.
Zato, grlite se, ljudi. Svjesno. Podsvjesno. Kad god možete. I kada ide i kada ne ide. I kad zovu za kredit iz banke i kada vas nerviraju funkcioneri i stranke. I kada je stres i kad je bijes. I kada je Pe EM Es. I kada se volite i kada privremeno ne volite.
Grlite se uvijek, a ne samo kada vozite u rikverc, jer – dnevna doza bliskosti treba nam svaki dan.”
Ja sam Barbara, mama me je ostavila u porodilištu, a ja nikada nisam pokušala da je potražim
Dodaj komentar