Juče (4. avgust) je Balkan ponovo bio podeljen na dva strogo suprotstavljena tabora. Jedan koji vojnu akciju „Oluja“ slavi kao najveću nacionalnu pobedu, a drugi kao tragediju i poraz.
Najviše pažnje privukao je skup u Novom Sadu organizovan od strane državnog vrha Srbije. Još veći paradoks proizvela je činjenica da je glavno mesto na pozornici zauzeo lik koji je među najodgovornijima za žrtve sa obe strane barikade.
Na tu temu pisao je i Filip Švarm za magazin Vreme, a njegov tekst vam prenosimo u celosti:
Aleksandar Vučić nije pozivao na rat prilikom obilježavanja pada Krajine. U Novom Sadu predsjednik Srbije je po tko zna koji put prao biografiju. Umjesto da ćuti i na koljenima traži oprost zbog uloge u devedesetim godinama prošlog stoljeća, izigrava čovjeka koji nosi sav srpski bol i štiti svoj narod gdje god da živi. Stvarnost, istina i činjenice sa ovim selfmarketingom nemaju dodirnih točaka.
Od 1995. stasala je čitava jedna generacija. Nakon što je proglasio kolektivnu amneziju na uzroke, tok i posljedice jugoslavenskih ratova, naprednjački režim sada kljuka javnost podgrijanom radikalskom retorikom iz 1991. Đukin tvit kako bi Srbija trebala krenuti u „denacifikaciju Balkana“ nije kiks. Riječ je o nepatvorenom izrazu svijesti koju godinama sistematski proizvodi Vučić.
Srbi iz Like, Dalmacije, Banije i Korduna etnički su očišćeni u „Oluji“. To je istorijska činjenica. Ali kako su dospjeli u tu situaciju? I tko ih je vodio? Vučić o tome ne govori, nema on ništa s tim. Naprotiv, ostavlja dojam nekoga tko je u Srbiju došao na traktoru i u prljavoj maskirnoj uniformi, obeznanjen od nespavanja i brige za porodicu. Ispada i da nije 1995. u Glini govorio kako Krajina nikada neće biti Hrvatska, sjeo sa Šešeljem u kola i „zapalio“ za Beograd, a njegovim slušaocima kako bude.
Zaista, što je Vučić radio u „Oluji“? Zna li itko? Govori o svemu i svačemu – i o stradanjima svoje porodice u Čipuljićima – ali ne i na tu temu.
No, ako ga toliko boli što izbjeglim Krajišnicima Slobodan Milošević nije dopustio da se zaustave u Beogradu, zbog čega je godinu i po kasnije ušao u njegovu vladu? I potom – za vrijeme NATO bombardovadonja – kako to da je veselo mahao ključevima stana dobijenog od države dok su izbjeglice o kojim govori pun patetične šmire tavorile u beznađu po kolektivnim smještajima? Njima je 1995. život eksplodirao u lice, a on se cinično peo stepenicama moći. Nikad nije zastao, samo je gazio.
Obilježavanje pada Krajine u režimskoj režiji zato nema nikakve veze sa kulturom sjećanja, ma što Vučić i njegovi trabanti govorili. Još manje pijetetom prema žrtvama. Ništa bolje nije ni u Hrvatskoj. Nalik na navijačko skandiranje, na sceni je podizanje tenzija zarad demagoškog pumpanja rejtinga: kao što se u Zagrebu hadezovci svakog ljeta vraćaju na Tuđmanovo bazično podešavanje, tako u Beogradu naprednjaci padaju u zagrljaj Šešelju.
Koliko, svjedoči Vučićevo izjednačavanje posjeta Jasenovcu sa odlaskom na more, te isčuđavanje Vučevića novosadskog nad 100 000 Srba koji ljetuju u Dalmaciji i Istri. Ovo otvara ozbiljno pitanje. Ako ti turisti iz Srbije ne daju ni pet para za srpske žrtve, kakvi li su tek Srbi koji i dalje žive u Hrvatskoj?
Inače, njihovih političkih predstavnika nije bilo u Novom Sadu. Radikali su ih već jednom branili, zar ne? A kako to završava, Srbi iz Hrvatske najbolje znaju.
Izvor: Vreme/Filip Švarm
Dodaj komentar