Za sebe kaže da je influenser i profesor istorije, ali i da mu takva formulacija zvuči isuviše gordo. Mi smo ga upoznali kao blogera i autora Fejsbuk stranice „Divljak„, na kojoj objavljuje svoje kolumne o modernim društvenim pojavama. Jedan takav tekst dotiče se početka nove školske godine, po mnogo čemu drugačije od svih prethodnih.
Tekst prenosimo u celosti:
U drugom danu škole shvatio sam da su djeca poražena i mrtva, a ja još živ. To je najteže što sam doživio. Kada mrtvac živi, a živi su mrtvi.
Ipak, halapljivo, takav mrtav, osjetio sam zadovoljstvo dok sam hodao školskim hodnikom. Mene su šamarali u skoro svim razredima u osnovnoj školi; možda jedino ne kada sam bio osmi. Sada se učenici čine kao sardine kojima se dopušta da dišu, a zapravo su još gore zapakirani.
Od milijun zabrana i restrikcija ne držim se više niti jedne.
Učenici su dobili nove, svježe knjige. Uzeo sam jednu i mirisao ju.
Zvonilo je.
„Sjednite i uzmite knjige.“ Prislonio sam knjigu ispod nosa i udisao.
Sterilnost u nosu, bez svježine starog, arhaičnog papira, pametna ploča iza mojih leđa.
Djeca su pretila i nesposobna. Bio sam mršav, vitak, iako suhonjav, povjesničar nekoć; ali bilo je igre i neke mekoće traženja. Ovi su mrtvi ispred mene.
Sada, s 30 ak kilograma viška, bijednom profesorskom plaćom, propalim brakom vidim što će se dogoditi. U što će se pretvoriti kada su već mrtvi? Bit će to što jesu. Prazne paučine u previše toploj jeseni.
Dodaj komentar