Arheolozi sa Univerziteta Ateneo de Manila, u saradnji sa međunarodnim timovima, prikupili su podatke istraživanja koje je trajalo 15 godina, koji menjaju dosadašnje razumevanje o praistorijskoj plovidbi, upotrebi alata i kulturnoj razmeni u regionu.
Rezultati su objavljeni u renomiranom naučnom časopisu Archaeological Research in Asia i proizašli su iz Mindoro Archaeology Project-a, dugoročnog istraživanja koje obuhvata terenski rad u provinciji Okcidental Mindoro — uključujući ostrvo Ilin, grad San Hose i područje Santa Teresa u opštini Magsaysay.
Ova nalazišta čuvaju neke od najstarijih tragova modernog čoveka na Filipinima, stare preko 35.000 godina.
Istraživanje osporava starije modele prema kojima su Filipini bili marginalizovana oblast. Naprotiv — sada se arhipelag prikazuje kao ključni pomorski koridor, koji je odavno igrao značajnu ulogu u regionalnim ljudskim migracijama.
Mindoro i rana plovidba
Ostrvo Mindoro nikada nije bilo povezano sa kopnom prirodnim kopnenim mostovima ili ledenim pokrivačem. Pristup ovom ostrvu oduvek je zahtevao otvorenu morsku plovidbu.
Za razliku od Palavana, gde su prelazi tokom ledenih doba mogli biti povremeno lakši, Mindoro je uvek ostajalo izolovano.
Dolazak na Mindoro značio je da su rani ljudi morali razviti sposobnost pomorskog putovanja. Upravo zbog ove izolovanosti, ostrvo je idealno za proučavanje prilagođavanja životu na moru. Iskopavanja su pokazala da su ljudi naseljavali ostrvo i tokom pleistocena — ponovljene migracije i boravci svedoče o tome.
Rani Filipinci su savladali dubokomorski ribolov
Arheolozi su dokumentovali bogat spektar materijalnih ostataka, uključujući kamene predmete, školjke koje su preoblikovane za upotrebu i skeletne ostatke ljudi i životinja. Otkrića ukazuju na to da su rane zajednice koristile raznovrsne strategije prikupljanja hrane, kako na kopnu, tako i na moru.
Kosti alata upućuju na pecanje uz pomoć udice i strune, dok analiza vrsta pokazuje da su hvatali okeanske predatore poput tune i ajkula. Ovaj nivo poznavanja i korišćenja okeanskog ekosistema datira od pre više od 30.000 godina, što ukazuje i na rani razvoj navigacionih veština i ciljano iskorišćavanje morskih resursa.
Sposobnost ribolova na otvorenom moru takođe podrazumeva direktnu komunikaciju sa susednim ostrvskim grupama širom oblasti poznate kao Valasea.
Alati povezuju Mindoro sa pomorskom mrežom
Pojedine vrste alata pokazuju regionalne veze. Istraživači su u Mindoru pronašli alate čiji hemijski sastav odgovara onima sa ostrva Palavan — što ukazuje na moguću migraciju ljudi ili postojanje trgovačkih mreža između ostrva.
Takođe su otkriveni alati od školjke Tridacna (džinovska školjka), stari između 7.000 i 9.000 godina. Ovakvi alati nisu jedinstveni za Mindoro — slični primerci pronađeni su širom ostrvske jugoistočne Azije, pa čak i na ostrvu Manus u Papui Novoj Gvineji, udaljenom preko 3.000 km.
Ove sličnosti ne ukazuju samo na zajedničke tehnike izrade alata, već i na kulturni prenos znanja i prakse na velikim udaljenostima.
Ritualna praksa i društvena složenost
Na ostrvu Ilin istraživači su pronašli i grob star 5.000 godina. Pojedinac je bio sahranjen u položaju s povijenim udovima, između ploča od krečnjaka — što ukazuje na ritualnu praksu, a ne samo na praktično odlaganje tela.
Ovakva vid sahranjivanja postoji u Vijetnamu i Indoneziji, što sugeriše postojanje zajedničkih verovanja ili pogrebnih običaja širom Ostrvske jugoistočne Azije — verovatno su se širili kroz iste pomorske mreže koje su prenosile alate i ideje.
Pomorska mreža u kamenom dobu
Arheološka otkrića na Mindoru pokazuju da ostrvo nije bilo mesto izolovanih inovacija, već deo regionalnog trenda. Njegovi rani stanovnici razvili su strategije za pecanje, izradu plovila i dugoročno naseljavanje. Komunicirali su sa susedima, razmenjivali materijalne prakse, pa čak i moguće zajednički delili jezike i kosmologiju.
More nije bilo prepreka — bilo je put. Održavalo je komunikaciju, inovacije i kontinuitet zajednica tokom desetina hiljada godina.
Mobilnost ljudi u jugoistočnoj Aziji
Mindoro Archaeology Project pruža novu perspektivu na rane ljudske migracije u jugoistočnoj Aziji. Otkriva da su drevne populacije činile mnogo više od pukog prolaska kroz region — one su se naseljavale, prilagođavale i inovirale.
Ovladale su lokalnim terenima, pravile alate od dostupnih materijala i održavale kulturalne veze preko velikih geografskih razdaljina.
Dugotrajni tragovi naseljenosti, evoluirajuće strategije preživljavanja i rane pomorske veštine pomažu u popunjavanju ključnih praznina u praistoriji Filipina. Takođe proširuju razumevanje uloge ostrva u oblikovanju ljudske adaptacije u Ostrvskoj jugoistočnoj Aziji.
Mindoro nije bio izolovano ostrvo, već vitalna tačka unutar veće mreže pomorskih kontakata.
Plovidba i rana inovacija
Ovo istraživanje ne donosi samo nova arheološka saznanja — ono menja način na koji razmišljamo o ranoj inovaciji. Postavlja ostrvske zajednice, često zanemarene u istorijskim modelima, u samo središte tehnoloških i kulturnih promena.
Rani ljudi sa Filipina izrađivali su alate, sahranjivali svoje bližnje sa pažnjom i znali da plove daleko pre nego što su formalne trgovačke mreže postojale.
Nisu čekali da civilizacija stigne do njih — oni su je sami oblikovali. Iz Mindora se rađa nova istorija — nošena ne na nogama, već na talasima mora.
U Španiji pronađeno najstarije vino ikada, napravljeno pre 2.000 godina
Dodaj komentar