Ko je makar jednom bio na Adi Bojani, čuo je za fantastičan porodični restoran na ušću Bojane u more. Restoran „Kod Peša“ je svojevrsan simbol ovog dela crnogorske obale a porodica Batričević pored toga što priprema neverovatno dobru hranu ima još jednu tradociju kojom se ponosi. Naime, Perica koga svi znaju kao Peša i njegovi sinovi, Petar i Aleksandar su spasili nebrojeno života od sigurne smrti u koju ih je povukla morska struja.
Tekst koji je objavljen na sajtu Pobjeda. me prenosimo u celosti.
Peśo i njegovi sinovi Petar i Aleksandar iz jakih struja, kovitlaca i valova izvukli su stotine ljudi proteklih nekoliko decenija. Mnoge u momentima kada su sekunde mjerile liniju između života i vječnosti, nerijetko, ne hajući za činjenicu da i sami stavljaju glavu na milost i nemilost moru i nebu.
Kad jugo obrne duž ulcinjske rivijere, a talasi u neprekidnim redovima stanu da napadaju Veliku plažu i kupalište na Adi, ta egzotična slika po nepisanom pravilu izaziva turiste da se ogluše o crvene zastavice, koje s razlogom brane kupanje u takvim uslovima.
Pravovremena reakcija i pribranost spasilaca mnogima je sačuvala glavu iz ulcinjskih talasa. Naročito na ušću Bojane u more, gdje godinama već, srećom po turiste, postoji kućica Batrićevića čiji vlasnici slove za neformalne čuvare ušća, zimi i ljeti.
Perica Peśo i njegovi sinovi Petar i Aleksandar iz jakih struja, kovitlaca i valova izvukli su stotine ljudi proteklih nekoliko decenija. Mnoge u momentima kada su sekunde mjerile liniju između života i vječnosti, nerijetko, ne hajući za činjenicu da i sami stavljaju glavu na milost i nemilost moru i nebu.
Skok u talase
Tako je bilo i prije mjesec, kada je jaki jugo napravio karambol na ušću, a uprkos tome nekoliko gostiju turističkog naselja na Adi riješilo da se oproba na valovima i prepriječi do Velike plaže. I to na samom ušću, gdje je kupanje i plivanje strogo zabranjeno i kada je bonaca, a kamoli kada „valja“ jugo.
Na dojavu konobara iz plažnog bara sa Ade, u čamac su odmah uskočili Petar i Aco.
– Situacija je bila takva da smo jednog od nevoljnika koji je bio u najtežem stanju morali ubaciti u barku. Da nas ne bi more prevrnulo i time ugrozilo i nas, a pogotovo čovjeka koji je tek izvađen iz mora bio na izmaku snage, morao sam odmah nazad na obalu. Dok sam ja pravio taj manevar, Petar je uskočio u talase da spašava drugu dvojicu i uspio da ih plivajući dovuče do obale – priča za Pobjedu Aco Batrićević koji se prisjeća što se dogodilo tog dana.
Petar ističe da nijednog trenutka nije kalkulisao i razmišljao hoće li uskočiti u pobješnjelo more. Iskustvo ga uči da u takvoj situaciji barka ne može dugo da stoji u mjestu, jer je izložena udarima talasa. Zna da je u plovilu tek izvađen najugroženiji od osoba zatečenih u vodi. Izbor je bio skok i pokušaj da spasi ostale, a ujedno pruži šansu bratu da barku pomjeri iz rizične zone i davljenika što prije odveze na obalu…
Kao vrlo često u takvim situacijama, kad bi se uvjerili da su spašeni davljenici na sigurnom, Batrićevići bi išli za svojim poslom. U 90 odsto slučajeva ne bi ni znali koga su izvadili iz mora, a tek bi rijetki nakon šoka potražili svoje spasioce.
Petar pojašnjava da je to vjerovatno zbog dezorjentacije, a nekada i srama, jer ljudi ne žele da se zna da su sebe doveli u tako opasnu situaciju, uprkos upozorenjima i jasnim pravilima.
– Kako god bilo, ne radimo radi zahvalnosti – uključuje se Petar i pojašnjava da im je to prosto životna misija i srećna okolnost da su na mjestu gdje mogu da pomognu drugima.
Ispostavilo se da su toga dana iz mora izvukli turiste sa Kosova koji su bili gosti turističkog naselja na Adi.
Potvrdio je to Pobjedi i Milorad Mujo Miličković, direktor naselja.
– Teško da postoji način na koji bi se ne samo naše preduzeće, već i opština mogli odužiti za ono što Batrićevići decenijama rade za ovaj kraj. Njihove nebrojene akcije na malom i velikom ušću, Adi i Velikoj plaži su rezultirale spašavanjem stotine života. Na neki način spašavanja su njihov način života, porodična tradicija koju je utemeljio Perica Batrićević – kazao je Miličković.
Stari morski vuk
Svoju fotelju u restoranu ima najstariji Batrićević, Perica, kojeg na Bojani i šire znaju kao Peśa ili Pešu. Iz nje ovaj morski vuk osmatra terasu restorana, drugu obalu rijeke i Adu, a krajičkom oka u dometu mu je zona ušća…
View this post on Instagram
Njegovo višedecenijsko spasilačko iskustvo, poznavanje ćudi Bojane i mora, te izražen nerv da se nađu drugima u nevolji naslijedili su sinovi.
On je tu da ih savjetuje, a sama njegova pojava govori da je institucija u tom morskom svijetu.
Da je tako govori i anegdota o kojoj je mnogo puta pisano, a mediji i građani su očekivali nemoguće u drami čiji je akter bio najstariji Batrićević i njegov prijatelj Vlatko Knežević.
Ribarski tandem je bio na samom ulazu u Bojanu, sa povratka iz ribolova, kada im se pod naletom talasa barka prevrnula popodne, 6. novembra 2012. godine.
More ih je za tili čas odvuklo daleko od obale, a onda je krenula epska borba sa prirodom u kojoj su presudili iskustvo i pribranost.
– Protiv prirode se ne može. Jedino je moguće prepustiti se struji. Usput sam kanapom osigurao Vlatka i sebe, da nas talasi ne odvuku od barke. Sa plovila sam uspio da odšarafim motor i tako olakšam krmu. Mimo toga, sve je bilo u božjim rukama. Iscrpljene, nakon više sati provedenih u moru, morska struja nas je negdje sa pete, ili šeste milje na otvorenom, ponovo usmjerila ka obali. Završili smo u plićaku naspram plaže Kopakabana, u ravni crkve u Ćurkama – prisjeća se Perica novembarskog scenarija po kojem bi se, bez imalo pretjerivanja, mogao film snimiti.
Bila je to, ujedno, vrlo neobična situacija: cio grad je bio na nogama, mnogi znani i neznani uključeni u potragu.
Vladala je nevjerica – zar da more uzme čovjeka koji je toliko drugih spasio.
– Mnogi su nam te večeri govorili: Peśo se udaviti ne može. Sve može da se dogodi, ali to ne – priča njegov sin Petar.
I bilo je tako. Legendarni spasilac je izašao iz mora. Koju godinu kasnije, imao je tešku operaciju i više nije aktivan. Ali se odužio za dva druga života. Sada ima svoju poziciju, fotelju i harizmu pod čijim nadzorom i dalje traje porodična spasilačka tradicija Batrićevića.
I triatlonci se predali
Sreća i slučajnosti su sastavni dio spasilačke priče.
Tako je ljetos Aco Batrićević, dvoumeći se hoće li ribu čistiti ispred kućice ili u kuhinji, odlučio ipak da to bude vani. Dok je po rutini skidao krljušti, krajičkom oka je spazio vanrednu situaciju na pomolu – čovjek i dječak zašli su u zonu gdje se ne bi smjelo plivati.
– Okidač je bila lopta koju je ponijelo more. Dječak je krenuo za loptom, otac za njim i za tren oka oba su bila u opasnosti. Uspio sam da stignem u zadnji tren i čovjeka koji je već bio zanemoćao od borbe sa strujom, poguram da izađe na obalu – priča Aco.
I bilo je takvih situacija mnogo. Pomagali su i pomažu plivačima, neplivačima, među kojima je bilo i djece, starih i mladih, ali i momaka u punoj snazi, nekada i sportista.
– Najnevjerovatnije spašavanje dogodilo se prije nekoliko godina na drugom, velikom ušću, kada sam sa račve odlučio da obiđem puni krug oko Ade. Zatekao sam, ispostavilo se, poljske triatlonce, koji su bili na odmoru u Ulcinju, a satima su u graničnoj zoni plivali boreći se sa strujom i ostali bez imalo snage – ističe Aco.
Dodaj komentar