Ovo je moja priča: Ne, ne želim sebi da rodim dete!

Prvo se postavi pitanje kada ćeš naći momka, onda kada ćete se uzeti, a zatim i kada ćete imati dete, prvo, drugo…

Veliki sto, bijele salvete i tanjiri na sve strane, klasika, meso, pivo, rakija, vino, pečenje… Pretrpan sto. Bučni glasovi, vriska djece, salve smijeha i poneki izgubljeni pogled onih koji su tu došli s nekim ili čak zalutali. Slavi se rođendan, slava je ili možda krštenje. Lijepo mi je svaki put, bez obzira na povod, ja volim ta narodna, čoporativna i iskonska, mesno-plemenska, druženja.

Međutim, čekam, znam da će uskoro, prosto ne može da se desi i da sve prođe bez toga. Nikada nisam fulala. I da, evo ga, čuje se pitanje sa kraja velikog stola.

“Sanda, ima li šta?!”

Glasno tako da čuju svi prisutni i komšije tri kuće dalje, njihovi kućni ljubimci i rođaci do trećeg koljena. Smijeh i šezdeset pari očiju uperenih ka mom licu u iščekivanju odgovora.

Mrtva tišina, Univerzum je stao.

Čeka se odgovor.

“Nema moj ti, nema još uvijek!”

Uzimam čašicu punu rakije i dižem u svoje zdravlje sa osmijehom, jer naravno znam na šta misli.

“Znaćete, vjerujte mi, oblijepiću bilborde po gradu kako bih vam svima javila!”

Trznem rakiju. UH! Dobra, domaća, šesnaest gradi, spašava jezik.

Svaki put okrenem šalu na svoj sopstveni račun. Meni tako lakše, ne želim da im bude neugodno iako bih najradije svoje Čerčilovske govore ZA i PROTIV držala upravo tu i upravo tada, samo da imam šinjel pri ruci. Lijepo druženje i meni dragi ljudi – ko sam ja da ih budim iz njihovog sna? Svako čuje ono za šta je spreman. A ovdje su spremni za neku drugu vrstu priča.

Hajde, dobro, navikla sam na to sve već neko vrijeme, preradila sam i nemam više potrebu za nekom borbom i ubjeđivanjem, jer uvijek je isto, uvijek ta ista prizemna pitanja. Mislim, kako me niko ne pita šta je taj Kundalini, što sam zamotana, otkud bubnjevi, kako to da si se toliko promijenila, gdje sam kupila te cipele, šta čitam…? Ništa. Ali sada je već to toliko super da samo posmatram razlike u intonaciji rečenice i mimici lica, da li se obrve dižu više ili je namigivanje koje bi mi trebalo reći na šta se misli više šeretski, šmekerski ili totalno nezgrapno.

Nakon te prve domaćinske wanna be funny bombe ide uvijek, bez izuzetka, nastavak. Neko ženskog roda pored mene, diskretno, kao da mi otkriva tajnu Univerzuma i predaje ključeve vječnog života, nastavlja sagu sa narodnom mudrolijom.

“Trebaš Sanda SEBI roditi dijete”, čujem je kako šapuće.

Ave Marija, evo klanjam se i tebi i toj tvojoj istini.

“Sve ostalo je bez veze, nađi ti sebi nekog neka ti napravi dijete. Nemoj SAMA da ostaneš.”

Napravi.

Dijete.

Sama.

Ostanem.

Nalijevam sebi već drugu rakiju najbrže što mogu. Bolje ja jedna da zaćutim nego da njih trideset sluša mene, ljutog ratnika protiv ega, dogmi, pravila, obrazaca, posjedovanja, prisvajanja, attachmenta i pravljenja djeteta kao onu igračku koju sklapate iz kinder jajeta. Propade sve pečenje i vino u tom slučaju.

Mislim, niko ne garantuje da će i taj kojeg svjesno odaberem biti dobar, ali NEKOG, to već ne mogu da progutam.

Ne, bolje je da popijem još jednu.

Sad već rakija ide kao voda, misli mene gone sve do vasione i tu se zadržavaju, nakratko, praveći sljedeću skalu Čerčilovog govora kojeg još važem da li bih izgovorila.

Prvo, nepristojno je.

Ovo mi se dešavalo i kada sam bila u vezi. Svaki put kada smo skupa bili negdje dobijali smo isti namig i pitanje: “Pa šta čekate?” Mislim, možda ne želimo, možda radimo na tome, a možda ne možemo. Jeste li ikada pomislili, o vi pijani namig ljudi, da je vaše pitanje nekome ko trenutno NE MOŽE, jer ih možda nešto sprečava, zarivanje noža u trbuh svaki put?

Ne, ne vjerujem da jeste, jer je lupetanje u našem narodu, bez da se razmisli prije, omiljena takmičarska disciplina. Nema veze što niste misili ništa loše i nemate zle namjere, vi i dalje ne razmišljate. A to je već samo po sebi užasna gimnastika. I ko će više i bolje lupetati bez da snosi odgovornost za sopstvene riječi isto je hit disciplina. Hajde malo povedite računa šta izlazi iz vaših usta, možda nekoga nesvjesno povređujete sa druge strane stola. Slavskog u najmanju ruku, a Bogu se ne bi svidjelo da to radite.

Drugo, dijete se ne rađa SEBI.

Od ovoga mi je muka. Decenijska. Vjekovna.

Sa partnerom ili bez njega i bez obzira da li je on dobar ili nije, ja ovdje govorim o zadovoljavanju KONCEPTA – Ja moram biti mama/roditelj i roditi SEBI dijete. Čisti ego trip, nikakav majčinski poriv ili želja koja se odjednom stvori u tebi kao grom iz vedra neba, već EGO koji je sebe ubijedio na osnovu višedecenijskog tucanja u mozak – moram, trebam i vrijeme je.

Tu dolazimo do toga šta to SEBI suštinski i duboko zakopano u emocijama znači – da imam nekog ko će se brinuti o meni.

Strah nas je da ostanemo sami i rađanje djeteta taj strah neće umanjiti i nema nikakve veze sa ljubavlju ili porivom za potomkom. Barem ne onim iskonskim.

Eto razloga zašto, uglavnom, žene ženama govore to SEBI. Biti sam je usud, prokletstvo od kada je svijeta i vijeka. Još ako si žena pa još sama i bez potomaka, crna si vještica koja nije vrijedna dobrog, plemenitog i bogatog života. Samo čega je vrijedna jesu ogovaranja i sažaljenja. I tu opet dolazimo do onog – kakvo mišljenje i zaista kakvu ljubav imaš sama prema sebi pa ti treba dijete? Da produžiš lozu, osjetiš šta znači biti majka? Okej. Može biti, ali tvoja odluka utiče na nekog ko nije tu. Tvoje dijete. Prvo ti vidi šta tebe goni i šta ti je iskreni poriv pa tek onda uplići dijete.

Treće, ja sam emancipovana i mogu sama da odlučim šta želim.

Slažem se i možemo sa svojim nagim, ali i obučenim, tijelima raditi šta hoćemo sve dok to ne uključuje treću jedinku, u ovom slučaju dijete o kojem mi tako gole ili obučene odlučujemo. Postoji nešto što se zove ODGOVORNOST za djela koja činimo. A ovdje bi malo biće trebalo da bude veće od činjenice da je neko umjesto njega odlučio da bude i otac i majka.

Pričam o svjesnom odabiru i konceptu – nađi nekog da ti napravi dijete, jer si ti jaka i snažna, hrabra i emancipovana žena, a takve to upravo i rade. Ionako ćeš na kraju sama da ga odgajaš. Eto belaja, jer sa takvim upornim razmišljanjem na kraju to i privučete.

Nismo mi hrabre niti emancipovane sa tim činom, mi smo u zabludi. To je naš ego koji ne želi biti izopšten, povrijeđen i van čopora kojem se pripada. Nije emancipacija negacija druge strane što mi uporno radimo.

I dalje, kako znaš da dijete koje rodiš neće duboko žaliti što nije imalo oba roditelja? Sva ljubav svijeta nije garancija da neće osuditi jednog dana, kada bude svoj čovjek, kakvu si odluku donijela umjesto njega. Ubijeđena sam da će barem jednom prebaciti i biti ljuto zašto se nisi potrudila, zašto nisi pokušala, zašto si odlučila u njegovo ime i uskratila mu drugu stranu pa ma kakva ona bila. Okolnosti su jedno, svjesni odabir je drugo. Mada, mi kreiramo i okolnosti, ali o tome neki drugi put.

Četvrto, mogla bih ja tako do zore da muzika nije počela da trešti u nekom momentu.

I tako, dok se bokalić sa rakijom davno ispraznio i ostali već prešli na teme ko se razveo, a ko se u koju stranku učlanio, dođoh ja do poente u svojoj glavi koju ipak neću reći veselom skupu. Propašće pečenje, a to ne želim. Volim dobro pojesti

Djeca se ne rađaju da bi ih mi, žene ili muškarci, imali SEBI, već dijete dolazi da bi ono imalo sebe.

Mi smo, gospodo, samo kanal između Kosmosa i njega, neko ko je tu da ga sprovede iz velikog bazena duša odakle dolazi u ovozemljaski svijet. Ono nije došlo da ispunjava naše koncepte, ma koliko isti bili obojeni ljubavlju. Nije došlo da ga prisvajate. Nije došlo da ga posjedujete. Nije duša došla, jer se neko boji ostati sam. Ili da spašava brakove i veze.

I još najbitnije, nije vam sletilo u život da biste vi stavili kvačicu na onu listu “100 stvari koje morate uraditi do kraja života”.

Da, tako je. Nije zbog toga došlo.

Mislim da je rakija odradila svoje, jer sve što osjećam u ovom trenutku, sa tolikom bukom oko svoje glave, je da se prepustim sudbini i kosmičkoj kreaciji bez sopstvenog kalkulisanja. Sve se ionako kreira za mene. Vjerovali vi ili ne, Kosmos uvijek radi za naše dobro samo kada mu se sklonimo sa puta.

Da, rodiću ja dijete.

Kada njegova duša mene izabere kao majku i tog nekog kojeg ću voljeti za oca.

I biću tada – najbolja majka ikada

E u to ime – Živjeli!

P.S. Ne znam da li znate za vjerovanje da mi sami biramo svoje roditelje. Duša izabere dvoje ljudi kako bi od njih dobila lekcije koje joj trebaju za ovog života. Možete vi misliti da ste vi odlučili, ali po ovom, ono je izabralo vas. Budite dostojni tog odabira.

P.S.S. Dobra rakija, moraću javiti domaćinu

Let the #SMess be with you.

#Sandologija

Mess – engl. nered.

Nered je početak svakog Reda. Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj red.

Sanda Mešinović / Lola magazin