Naša ljubav je umirući bolesnik. Jer ja nisam onaj sa početka priče

„Kada stižeš“, čujem dobro poznati glas.

„Za pola sata, samo sam svratio sa momcima na po jednu“, odgovaram i već znam šta slijedi.

„Nemoj da te čekam, spremila sam se i zakasnićemo.“

Poznati zvuk.

Muk, tačnije.

Spuštena slušalica.

Na momenat se, u tom hiljadu puta ponovljenom ritualu, osjećam kao starac. Ostarim u momentu i nekako otežam, ruke i tijelo postanu kamen. Čini mi se da se svaki put na licu iscrta još jedna duboka bora. Nešto iz mene ispari svaki put kada čujem tvoj prekor.

A dosta ih ima u zadnje vrijeme.

Ili mi je lakše da sve ove godine koje su prošle nekako u glavi posložim kao “zadnje vrijeme”. Teško mi je negdje i da priznam. Stalno sam predmet tvog prekora.

Nisam više dovoljno dobar. Nisam više osjećajan. Ne slušam te, ne razumijem tvoje potrebe i potrebe djece više ne ispunjavam. Loš sam otac, loš sam suprug.

Uh.

Sve nabrojano se sabije u tom momentu spuštanja slušalice. I ja se svaki put pretvaram pred društvom da razgovor još uvijek traje.

“Da, neću zakasniti, stižem na vrijeme”, čujem sebe svaki put kako nastavljam priču u slušalicu dok odavno više na drugoj strani nema nikoga.

Ali ne brini, nasmijem se ja u toj predstavi, niko ne shvati šta se dešava.

Ne bih našu sliku savršenog para nikada pokvario. Ne, ne. Tu si sigurna. Ili barem dok ne popijem koju. Onda, izvini. Ne mogu, vala, demone više sputavati unutra. Sami izlaze van, a ja ih, kao onaj starac sa početka priče, više nemam snage zadržati.

Kako smo došli do ovoga, često se pitam, mila moja?

I kada?

Jer, kao da je juče bilo kada si svaki moj potez aplauzom nagrađivala. Sjećam se tvog širokog lica, razgoračenih očiju i osmijeha dok ti pričam šale do pola noći. Upijala si sve to u kosu, u obraze, u svaki dio tijela ubacujući mi ponekad, vickasto, upadice kako bi me suptilno natjerala da ti pričam još.

Um ti je uvijek radio brže od mog, priznajem.

U to sam se i zaljubio.

Koliko sam samo bio ponosan onog dana kada smo ušli u naš stan. Naš stan. Kao da je cijeli svijet. Toliko toga smo maštali u njemu da nam ovaj što piše Prijestole nije ravan.

Ma kakav, šta on zna. Šta on zna kako je bilo zavući se kraj tebe u naš krevet nakon radnog dana. Dok smo bili mladi i zaneseni, na početku slatke priče što brak se zove, čekajući da poraste tvoj stomak u kojem je jedan Marko spavao. Kako bi taj što je napisao te silne serijale ikada znao kako je sijao tvoj obli stomačić?

Evo, ja ću mu sad reći, sjećam se iako sumnjaš u mene!

Sijao je, mila moja, kao da je mladi Mjesec sišao među naše plahte.

Da, da.

Vidiš… Sjećam se.

Bože, kolika je to ljubav bila…

Tako je davno bilo da su to, u stvari, bili neki drugi čovjek i neka druga žena. Jer, koliko god se trudio, ne prepoznajem nas više. Ne prepoznajem taj krevet, nije više ni topao ni mek. Nije mjesto gdje se spajaju svjetovi i galaksije, tačka u kojoj se ti glasno smiješ dok ja pričam viceve. Nekako je sve hladno i tmurno, obavezno, propisano. Puno prekora i težine.

Koliko god se trudio da nađem dobre riječi, više nisu dovoljno dobre. Uvijek im nađeš zamjerku. Iščupaš iz konteksta, sasiječeš u korijenu i daš im potpuno drugo značenje. Prisvojiš svaku moju grešku i iznova sa njom vitlaš kao oružje samo da me povrijediš.

Oduvijek si znala sve moje mane, kako ih sada ne voliš više? Pristala si na njih, a sada ih više nećeš. Pa ne može tako, to je kao pola mene da bacaš niz hladan Vrbas.

Zato sam i počeo piti, u pravu si.

Jer si htjela da me mijenjaš.

Priznajem, nije opravdanje. Ali svaki tvoj prekor, svaki tvoj oštri pogled nisam mogao više da podnesem. Ne stižem ti ispričati svoje muke. Ne umijem ti više reći svoje težine. Navikla si na mene da sam uvijek jak i da znam šta treba, ali jebi ga.

Ne znam, dušo.

Ponekad ni ja sam ne znam kuda dalje. Kako sa računima, kako sa putovanjima, kako sa svim onim crnim stvarima koje su odjednom došle među naše šarene plahte, kao da je neko pustio branu. Nisam se možda snašao, izvini. Jesam muškarac, ali i mene boli, znaš.

Učilo me da ne plačem, učilo me da sam ponosan i ponekad hladan, ali ti znaš, srce moje, da ja nisam ništa od toga.

I da ti kažem nešto, prijala bi mi poneka lijepa riječ od tebe. Pohvala da su šale još dobre i nakon svih ovih godina. I ja sam živo biće, nisam samo muž. Ne moraš ni svaku maminu slušati, pa ne zna ona najbolje. Napuni ti glavu bubama pa me onda i ne čuješ kada ti želim reći da me ponekad strah. Kada ti ne uspijem reći da sam ponekad umoran. Da sam ponosan na tebe i na djecu.

Ili možda samo ne umijem onako kako bi ti htjela.

Tek sada vidim da ni moj otac nije govorio. Nije stizao, nije znao, ko će li ga znati… A zakleo sam se da neću biti kao on. Nakon svega, ispade da jesam. Ne pada iver daleko…

Htio sam i rastavu, nisi dala. Znaš i sama duboko u sebi da smo se prestali voljeti, da nema više onog sjaja u očima, ali ne. Radije bi ostala u našem paklu, nego ostala sama. Znam ja to, draga, kao što ti znaš da ja, znajući taj tvoj strah, ćutim i slušam tvoje prekore i danas.

Hajde ti mene pusti da pijem, lakše je oboma tako.

Oko za oko, zub za zub.

Pretvaraćemo se da smo sretni, pretvaraćemo se da smo savršeni. Smijaćeš se mojim šalama u društvu pa ćemo s tim nadoknaditi svo ono ćutanje i nerazumijevanje između nas kada smo sami… U našem, nekad toliko željenom, stanu.

Jer, sa svakom čašom ja se nadam da ćemo se možda nekada prestati gledati kao dva stranca i da će naše plahte ponovo biti mjesto gdje se galaksije sudaraju.

Ali, sa svakim mamurlukom ja znam.

Nećemo.

Nećemo, draga, nikada više.

Naša velika ljubav sad je samo umirući bolesnik na aparatima.

Jer ja nisam onaj muškarac sa početka priče.

I ni ti, mila moja, ma koliko odbijala priznati, nisi više ista žena.

P.S. Ponekad ljudi uvenu u dvoje, bojeći se, u stvari, pustiti uveli dio sebe.