Kažu da je najbolja profesorka na svetu, a njene metode budućnost školovanja

Deca treba aktivno da učestvuju u obrazovanju, što bi značilo da časovi u školi ili na predavanjima nisu uzaludno protraćeni nezainteresovanim monologom profesora. Đaci žele da su aktivni, da razmišljaju sopstvenom glavom i donose najbolja rešenja. Jedna takva situacija se desila u banjalučkoj Gimnaziji, prenosi portal Buka.

Dvadesetak minuta prije toga ona je ušla u učionicu banjalučke Gimnazije gde su je čekali njeni učenici, veoma mala grupa. Nije bilo dnevnika, nije bilo dosadnog gubljenja vremena, upisivanja odsutnih i današnjeg plana.

Jednostavno, u opuštenom razovoru nametnula se tema časa – Vajmarska republika.

Interaktivnost na času

Na tabli sa projektora zanimljiv prikaz tadašnjeg stanja u Njemačkoj, a učenici odmah bivaju uključeni. Dobijaju papire i prvi zadatak. Kratki „brainstorming“ o onome što su do sad radili.

Poslije samo pet minuta svi se okupljaju za jedan sto, gdje zajedno sa Tatjanom traže najvažnije podatke potrebne za novi korak, novu lekciju. Tada im ona predlaže da zajedno identifikuju najveće probleme za novu Njemačku nakon Prvog svjetskog rata i da svako od njih pokuša da na trenutak bude savjetnik novoizabranog predsjednika.

„Dobro pazite, vi ste savjetnici predsjednika! Ovo je odgovorna funkcija, njegova dalja politička budućnost zavisi od vaših savjeta i strategije“, rekla je u jednom trenutku Tatjana Jurić, pokušavajući skrenuti pažnju na bitnost odluka koje mladi ljudi koji su sjedili ispred nje treba da donesu.

Zanimljivo, još ni jednom nije se nametnula ona grobna tišina, karakteristična za nastavu u srednjoj školi. Učenici razgovaraju, traže moguće probleme i buduće izazove samo na osnovu uzroka i trenutnog stanja, i to rade odlično.

Ulaze u uloge u kojima do sad nisu bili, iznose prijedloge kako bi trebalo, šta bi trebalo, kojim redoslijedom.

Uče bez klasičnog učenja, i to ne samo ono što je predviđeno planom i programom.
Na ovaj način prave se ljudi spremni da nakon škole odgovore na mnoge izazove, da kritički sagledaju svijet oko sebe.

Takođe, na ovom času nema monologa, nema diktiranja i iscrpljujućeg pisanja. Ovdje se naizmjenično radi u grupama i individualno. U svemu se osjeti interakcija, a učenici preispituju, rasuđuju i donose samostalno odluke.

Uče ono što nije u knjigama, koriste više izvora, idu uvijek korak dalje. I to tako da ne osjetite onaj smor koji se obavezno veže uz nastavu.

I da, sve to na engleskom.

Najbolja profesorka bivše Jugoslavije

Ovako to rade učenici u banjalučkoj Gimnaziji na času profesorice istorije Tatjane Jurić, koja je zbog ovakvog pristupa poslu dobila nagradu za najbolju nastavnicu regiona. Ona je jedina profesorica u srednjim školama iz Republike Srpske koja je primljena u Asocijaciju najboljih nastavnika bivše Jugoslavije.

A da je zaslužila ovu nagradu, uvjerila se i naša ekipa. Jedina mana njenog rada sa djecom jeste što ovi mladi ljudi nakon što završe srednje škole neće biti spremni za ovdašnje fakultete.
Jer, nijedan univerzitet u BiH neće im biti zanimljiv.

Ipak, obrazovni sistem se ne može graditi samo na pojedincima poput Tatjane. Oni mogu i moraju biti primjer kako se treba raditi, ali nikako ne smiju ostati jedini.

„Pojedinci su uglavnom entuzijasti“, rekla nam je Tatjana.

Ona smatra da motivacija učenika i opšti uspjeh i kvalitet obrazovanja u većini zavisi od motivacije nastavnika.

Ali isto tako navodi da je teško biti konstantno motivisan ako nema sistemske podrške za promjene, inovacije i novi način rada.

Kako nam je ispričala Tatjana, u razgovoru koji smo vodili sa njom, reforma obrazovanja nam je i te kako potrebna.

Ali ne površna i samo radi reda.

To mora da bude jednoglasna odluka, nakon koje će uslijediti sveobuhvatan i kontinuiran rad obrazovnih institucija.

Kriza u obrazovanju nije problem samo kod nas. U čitavom svijetu, posebno krajem devedesetih, kad smo se približavali 21. vijeku, svi su razmišljali o reformi obrazovanja. Propitivali su da li pruski sistem u kojem djeca moraju da sjede jedni iza drugih i da apsolutno slušaju profesora i sve njegove zadatke odgovara vremenu u kojem živimo.

Propitivali su i mijenjali sistem obrazovanja.

„Mi, nakon dvije decenije 21-og vijeka, više-manje radimo isto“, kaže Tatjana.

„Balkan je propustio tu prosvjetnu revoluciju devedesetih i poslije toga smo mi nastavili da radimo isto, uz neke male izmjene koje nisu mnogo uticale na obrazovanje“, rekla je.

Kao najveći nedostatak u našem obrazovnom sistemu ona vidi nedostatak savremenih nastavnih metoda. I dalje na predavanju, kaže, vlada monološka metoda.

Takođe, tu je i prevelika opterećenost sadržajima.

„Kada prvi put odete na neki međunarodni seminar prvo što primijetite kada ostale kolege iz nekih razvijenih zemalja prezentuju svoje nastavne jedinice, jeste da oni prvo pokažu koje vještine će dijete razviti. Oni koriste sadržaj da bi razvijali vještine. Kod nas je potpuno suprotno. Mi smo fokusirani na sadržaj, a vještine su svedene na čitanje, pisanje i račun.“

Ona dodaje i da bi, ukoliko se želi reformisati obrazovanje, pored motivacije nastavnika, monotonih predavanja i preobimnog sadržaja, postoje i drugi načini koji ne zahtjevaju promjenu planova i programa.

Na primjer, predsjednik Emanuel Makron, da bi poboljšao opšti uspjeh mladih Francuza, smanjio je broj učenika u odjeljenju na najviše 12. Ili uvođenje kritičkog razmišljanja. U nekim zemljama početak nastave se pomjera za 8.30h jer je dokazano da tinejžeri zbog fizioloških promjena u organizmu teže prate nastavu u ranim jutarnjim časovima.

Na kraju: „U obrazovanje se mora ulagati“, kaže ona.

Kod nas obrazovanje nije na listi prioriteta

„Jedan od odgovora zašto se kod nas ništa nije uradilo i zašto nema nikakve ozbiljnije reforme obrazovanja može da leži u činjenici da je za to potreban novac. Vi ako smanjite broj učenika po razredu i normu nastavnicima, onda morate zaposliti nove ljude. Za drugačija predavanja morate obučiti nastavnike. Treba vam novac da ih motivišete, organizujete seminare, putovanja…“

Ipak…

„Obrazovanje u našoj zemlji nije na listi prioriteta“, kaže Tatjana „imam utisak da još nismo došli do toga.“

I onda je navela primjere zemalja koje su zahvaljujući obrazovanju od veoma siromašnih doživjele ekonomski preobražaj.

Recimo Finska.

„Ova zemlja je od Drugog svjetskog rata odlučila da koristi obrazovanje kao način da se osnaži i razvije. I u tome su uspjeli do te mjere da je danas njihovo obrazovanje brend na kojem oni zarađuju, prodaju ga“, kaže ona.

„Ja kao individua sam stalno pokušavala da primijenim ono što sam imala priliku da vidim u tim zemljama, ono što rade drugi nastavnici tamo gdje je obrazovanje drugačije uređeno.“

Jedna od metoda koje Tatjana uspješno primjenjuje tokom nastave, a koju je usvojila od svojih kolega iz država u kojima je odavno obrazovanje prepoznato kao potencijal za razvoje, jeste primjena kritičkog razmišljanja.

Pošto predaje istoriju, koju, kako nam je rekla, učenici koji uče po standardnim programima baš i ne vole, Tatjana konstantno uvodi nove metode.

„Pretežno učenici ne vole memorisanje podataka, a nastavnici nemaju dovoljan broj časova da im pokažu šta je to istorija, da im bolje to objasne. Mi izučavamo istoriju drugačije, jer nama je ovdje ključni cilj kritičko razmišljanje. Radi se mnogo na razvijanju istorijskog mišljenja i analizi istorijskih izvora, gdje učenici moraju da iskuse šta znači biti istoričar i da analiziraju dokaze. Da bi primijenili kritičko razmišljanje potrebno je postavljanje pitanja, da uvažite više perspektiva različitih događaja i što je ključno, potrebna je argumentacija. Tako dobijate jednu objektivniju sliku“, rekla je ona.

I upravo ovdje, na dijelu priče o učenju istorije u školama, ali i van nje dolazimo do pitanja koliko baš istorija i način na koji je mladi ljudi na ovim prostorima obrađuju dovodi do podjela i razdora koje stalno gledamo.

„Ne mislim da je to posljedica obrazovanja, jer vi nećete sresti nijednog nastavnika istorije koji će koristiti Deretića (Jovan) u svojim predavanjima.“

Ona vidi problem u nedostatku kritičkog razmišljanja.

I opet ponavlja:

„Možda nismo djecu učili da dovoljno preispituju. Oni bi trebali da stalno preispituju, da traže dokaze, da upoređuju sličnosti i razlike, da postavljaju pitanje zašto i da li se to što neko tvrdi može i dokazati, a ne da bespogovorno prihvataju nametnuto.“

Ona ne vidi uzrok za neke dalje podjele i sukobe u izučavanju istorije, kako se to do nekad radilo i kako se to još uvijek radi kod nas. Bar ne vidi namjeru.

Ali vidi potrebu za uključivanjem empatije u predavanja jer samo na taj način se izbjegava stvaranje blagonaklonih stavova prema ratu i sukobima.

Empatija je ključni faktor

„Stara škola je u istoriji isključivala empatiju. Ako se bavite istorijom vi ćete svaki dan čitati, pričati i pisati o nekim žrtvama, jer ljudska istorija je nažalost tragična. Kada biste stalno saosjećali vi biste sagorili. U savremenoj pedagogiji za pojedine nastavne jedinice se preporučuje učenje iz emocije, jer jedino tako možete razviti pacifističke stavove. Za tako nešto morate biti dovoljno stručni i znati šta radite i za to se profesori i nastavnici moraju obučiti. Oni moraju znati kad je vrijeme da učenici imaju čas u kojem će osjetiti emociju iz koje će naučiti da je rat strašan, da rat boli, da je rat veoma tragičan i da svi zajedno treba da radimo na tome da se to nikada više ne desi. Postoji jasna pedagogija kako se to primjenjuje, ali ne znam koliko nastavnici imaju vremena i koliko ih je prošlo kroz te obuke“, kaže Tatjana.

Takođe, naša sagovornica ne vjeruje da je uzrok bilo kojeg rata nedovoljno poznavanje prošlosti ili nedovoljno suočavanje sa prošlošću.

„Počeci i uzroci svih ratova na Balkanu mnogo su složeniji i kompleksniji. Treba oprezno pristupiti terminu suočavanje sa prošlošću. Stalno se govori o tome koliko je to bitno i neophodno, što je svakako dobro, ali ono što je činjenica i što se često zaboravlja je da se to ne dešava i to nije karakteristično samo za nas“, priča ona.

Ona podsjeća da djeca u kolonijalnim zemljama ne uče šta su radili njihovi preci u kolonijama, te da to ne znači da će takav pristup uzrokovati neki rat. Do sada nije.

„Tome se pridaje previše važnosti. Za mir i prosperitet u nekom regionu je bitna ekonomija. To nas uči istorija.“

Za nju, bitno je obrazovanje za mir, posebno u postkonfliktnim društvima kao što je naše. Potrebno je podučavati mlade ljude kako da prihvate drugačije mišljenje i drugačije ljude.

Jer, „strah od drugačijeg je jedan od osnovnih uslova za destruktivne pojave, ali i događaje u istoriji.“

Ono što ohrabruje jeste da naša sagovornica, kao neko ko radi sa mladim ljudima nije primijetila da oni imaju taj strah od drugačijeg.

„Mladi su veoma zdravi i otvoreni. Veoma tolerantni. Ja koja sate provodim sa mladima ne vidim da oni zaziru od drugih i drugačijih. To možete da primijetite u izvještajima medija… ali među ovim mladim ljudima ne postoji takva atmosfera“, kaže Tatjana.

Kvalitetnije obrazovanje stvara šire vidike

Ona se opet vraća na obrazovni sistem u kojem vidi veliku odgovornost za budućnost mladih ljudi i cijelog društva.

Kaže da „mi treba da radimo na tome da naši mladi imaju što kvalitetnije obrazovanje, da šire vidike, da budu spremni za izazove 21. vijeka, da budu uspješni čime god odluče da se bave…“
Ali, isto tako niko ne može predvidjeti kakav će biti uticaj tih ljudi na društvo i kako će se društvo razvijati.

„Mi koji radimo sa mladim ljudima moramo da im razvijemo vrijednosti koji bi im u budućnosti služile da pomognu razvoju društva.“

Empatija, nenasilna komunikacija, fleksibilnost, medijska pismenost sve to može da se pudučava. Kod nas se ove vještine, kako je primijetila naša sagovornica, uzimaju zdravo za gotovo i predstavljaju sastavom kućnog vaspitanja.

„U svijetu se ove vještine razvijaju u obrazovnim sistemima. Na taj način se utiče na demokratizaciju društva. Razvoj kompetencija za demokratsku kulturu je bio jedan od najvažnijih obrazovnih projekata u Evropi u posljednjih nekoliko godina“, kaže ona, i dodaje:

„Vrijednosti, stavovi, vještine i znanje kroz kritičko razumijevanje koje je neophodno podučavati kod mladih ljudi da biste razvili demokratsku kulturu, ne možete ostvariti klasičnim predavanjima. Primjenjuju se različite metode interaktivnog rada, kako bi se razvila sposobnost pojedinca, ne samo da razumije šta je to demokratija, nego da ga osposobi da aktivno učestvuje u izgradnji demokratije. To je potencijal, jer ako oni budu znali i mogli da grade demokratiju, da aktivno u njoj participiraju, društvo će morati biti bolje.“