Srećne porodice. Kompletne porodice, mama i tata, brat i sestra. Djed i baka. Uspomene za celi život i temelji za izgradnju ličnosti. Kao delovi slagalice čine jednu celinu, koja u slučaju nedostatka jednog dela ostaje nepotpuna. Nedovršena, nestabilnih temelja, ali i veće želje da svetu dokaže da vredi. Kada te ostave, a da pritom nisi ni najmanje kriv, već se nađeš kao kolaterna šteta sukoba roditelja, neminovno se postavlja pitanje: “Trebaš li i ti ostaviti čitavu priču iza sebe ili tražiti odgovore?” U konačnici, ko ti ih uopšte može dati jednoga dana i hoće li biti dovoljno znati razlog zbog kojeg si ostao zakinut za uspomene srećnog detinjstva?

Na svom životnom putu susretala sam one koji dolaze iz kompletnih porodica, gledala kako sa srećom pričaju o tati, a često se pitala kako je to imati ga. S obzirom da je i prije rođenja odlučio ostaviti moju majku i mene, meni je od njega ostalo tek to jedino što nas veže. Ostalo je prezime. Kao podsetnik osim toga ništa ne veže i da bez obzira na sve neću moći zaboraviti odakle potičem. A trudila sam se zaboraviti, jer tako je valjda lakše. Samo što te život često dočeka nespremnog i na tvoj put dovede ljude koji su poput tebe gubili, neki čak i više, neki teže, a neki sasvim isto. Upravo zato potražila sam odgovore od njih, jer od oca teško da ću ikada. Volim verovati kako ne treba kucati na zaključana vrata, već se nastaviti igrati u dvorištu iluzije detinjstva u kome je neko drugi zamenio ulogu oca.

Kada te ostave, a da pritom nisi ni najmanje kriv, već se nađeš kao kolaterna šteta sukoba roditelja, neminovno se postavlja pitanje: “Trebaš li i ti ostaviti čitavu priču iza sebe ili tražiti odgovore?”

Možda je zaista tako i lakše. Ne znam kako bih mislila da je reč o mami. Zato me susret sa Josipom prije nekoliko godina pomerio s mesta i pokazao da se slične duše prepune patnje negde nekada nekako nađu. Njega je ostavila majka, a otac godinama kasnije umro. Danas je izgrađen, samostalan i veruje u ljubav, budućnost i ponovni susret sa majkom jednoga dana, jer ističe kako uvijek fali ta neka povezanost koja te vuče da istražuješ više o svom životu. Već odavno prestao je da se budi sa pitanjem zašto i kako, a spletom okolnosti saznao je kako izgleda, gdje živi, kao i kakva joj je nova porodica. U trenutnoj fazi života ne želi postavljati pitanja i tražiti odgovore, jer ne vrijedi ispravljati krive drine. Ma koliko teško bilo njegovo životno iskustvo veruje da ga je ono oblikovalo i usmerilo na bolji put.

Njega je ostavila majka, a otac godinama kasnije umro. Danas je izgrađen, samostalan i veruje u ljubav, budućnost i ponovni susret sa majkom jednoga dana, jer ističe kako uvijek fali ta neka povezanost koja te vuče da istražuješ više o svom životu.

A taj bolji put upravo je spojio mene i Brankicu, koja je pokušala da pronađe svoju majku sedam godina nakon što je napustila nju i njene sestre. Taj pokušaj se završio neslavno, nakon čega ona više nije spremna da se suoči sa njom. “Ponekad roditelji zamene uloge s decom i očekuju da oni budu ti koji sve razumeju. Da deca i postave pitanje i ponude odgovore. Danas to više nije ni susret, ni razgovor, to je suočavanje s otvorenom ranom. Jednog dana ću sigurno biti dovoljno hrabra i snažna za to i sigurno ću ja nju potražiti. Jer taj nivo zrelosti ne mogu očekivati od nje. Za sada to nije ni opcija ni želja”, ističe Brankica, koja je danas majka o kakvoj bi njena majka mogla samo sanjati, jer je za razliku od nje naučila to biti. Odlučila prihvatiti izvore nove ljubavi i živeti život bez straha da voli, što je ranije bilo gotovo nezamislivo.

Ponekad roditelji zamene uloge s decom i očekuju da oni budu ti koji sve razumeju. Da deca i postave pitanje i ponude odgovore. Danas to više nije ni susret, ni razgovor, to je suočavanje s otvorenom ranom.

Međutim za to treba vremena, treba snage, podrške i truda. Niko te nikada ne pripremi kako da budeš odbačen od rođenja. S vremenom naučiš da se nosiš sa prekidima emotivnih veza, otkazima, čak i sa smrću voljene osobe, ali s time se suočavaš kada već rasteš i kada je neko tu pored tebe. Mnogo je drugačije pak kada se trudiš vidjeti to lice iznad dečijeg krevetića koje se nikada ne pojavljuje. A ti ga uporno čekaš i čekaš. A onda prisilno naučiš odrastati sa činjenicom da je uzaludno čekati onoga koji neće doći, gotovo kao i tražiti odgovore od njega, znajući da nijedan neće ispuniti tvoje srce i dati odgovor na pitanje “Zašto?”.

Svi ideali ovog sveta, ne vrede suze jednog deteta, rekao je Dostojevski još mnogo prije nego su se neki usudili da ih rasplaču i ostave ih uplakane da odrastaju. Smeškajući se baš kao na porodičnim fotografijama, prepunih ljubavi i toplote koje nema. Deca koja odrastaju bez roditelja zasigurno su ona koja se na sve načine trude pokazati i dokazati svetu da vrede mnogo više, jer ih je neko sasvim nepravedno ostavio bez ikakvog opravdanja. A onda u sva tri navedena slučaja zamenio nekon novom decom, koja su spletom okolnosti dobila sve ono što ostavljena deca nikada neće. Roditelja.

Mnogo je drugačije pak kada se trudiš vidjeti to lice iznad dečijeg krevetića koje se nikada ne pojavljuje. A ti ga uporno čekaš i čekaš.

Duško Radović o deci

Lajkujte stranicu Luftika i prvi pročitajte nove tekstove ↴

Ostavite komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here