Magazin Srbija

Goran je doživeo anafilaktički šok, pogledao smrti u oči, a onda su mu pčele dale novi život

medana
Foto: Printscreen

Na jednom treningu, 2007. godine 33-togodišnji Inđijac, Goran Dabić, doživeo je anafilaktički šok. Otkazale su mu sve funkcije, samo mu je srce radilo na 10 otkucaja u minuti.

– Samo se sećam doktora koji je rekao “Gubimo ga”. Kroz glavu su mi prošle slike supruge koja je bila trudna sa drugim detetom, ja u silnim kreditima… Znate kako je, mlad si, u poletu, misliš “daj da radim, daj da stvaram”, juriš za onim materijalnim i ne razmišljaš da nešto može da te “klepi”.

Nakon toga, dugo je ležao u bolnici na ispitivanju, ali doktori nisu uspeli da ustanove šta je izazvalo tu alergijsku reakciju koja često bude smrtonosna. Pripisana mu je doživotna terapija koja ga je, kako kaže, koštala 250 evra mesečno.

Pre toga je, ističe, bio potpuno zdrav, rekreativno se bavio biciklizmom, plivanjem, bio fudbalski sudija, a preko noći postao je osuđen na život na relaciji kuća-kola-posao.

– Krenem sa ćerkom da prošetam, padnem na ulici. Jednom sam se sa drugarom šetao, isto tako pao, ljudi iz Hitne su mislili da sam pijan, znate kako kod nas ima predrasuda. Niko na kraju nije želeo da šeta sa mnom jer se plašio.

Sportskog duha, taj Inđijac je, međutim, rešio da se ne predaje.

– Ovo ovako ne može, pomislio sam. Postoji način, samo ga ja još ne znam.

Usledilo je traganje, “guglanje”, okretanje duhovnom životu iz kojeg su stizale poruke da će se neka vrata otvoriti.

Goran je zakucao na vrata doktorke Mirjane Jovanović, koja se, uz svoj lekarski poziv, decenijama bavila pčelarstvom i zahvaljujući njoj došao je do informacija o detoksikaciji organizma. Tu, takoreći, počinje priča brenda “Medana”.

– Godinu, godinu i po dana uzimao sam med i limun svako jutro. Mislio sam da je bolje da pokušavam bilo šta, nego da ništa ne radim i da očekujem da će se nešto desiti. Drugar od kojeg sam uzimao 5 kg meda mesečno mi kaže: “Što ti ne uzmeš sebi pčele?”. Ma gde ću uzimati pčele, iskren je Goran, ja menadžer u banci, nosio odelo, kravatu, a sad treba da idem u blato. Imao sam čak neku averziju prema pčelama.

Kada ga je već, kako kaže, muka naterala, rešio je da ipak proba. Morao je, međutim, najpre da proveri da li je alergičan na pčelinji otrov, jer ga na to niko nije testirao, a na sve drugo je, ispostavilo se – alergičan.

– Moji su poludeli, žena hoće razvod braka, govore mi da sam lud – priča uz smeh.

– Odem na pčelinjak, prvi put, kao da su znale, nijedna da me ubode. Odem drugi put kod drugara, bocne me pčela. Nekih pola sata temperatura samo skoči na 37 i – ništa.

To su bila, ispostaviće se, ta vrata koja je trebalo da se otvore i Goran je rešio da med, koji je postao sastavni deo njegove svakodnevice, počne da proizvodi sam. Kupio je, za početak, tri košnice i polako upoznavao neki novi svet.

– Inače radim u banci, dnevno imam ne znam ni ja koliko klijenata, pričam brzo, sve radim brzo, stalno neka jurnjava. E, kod pčela tako ne može. Sa njima morate da radite smireno, polako. I ja šta ću, morao sam da se smirim. I dalje pričam brzo, ali kad odem kod njih, toga nema, mora polako, kaže uz smeh.

Goran mi je potom ispričao da je, godinu i po dana nakon što je započeo posao sa pčelama, jedan sistematski pregled na poslu pokazao da mu “ne fali ništa”. Dok je svakom od njegovih kolega “nešto falilo” Goranu doktor nije pripisao ništa od suplemenata.

Umesto toga, dobio je savet: “Šta god da radite – nastavite”. I nastavio je. Kao najbolji prodavac u tom trenutku, od banke u kojoj je zaposlen dobio je novčanu nagradu, a ujedno i slatku muku na pameti – šta sa viškom novca.

– Kupim ja opet sebi košnice. I opet se žena i ja zamalo nismo razveli. (smeh) Najbolje da vam i ona priča kroz šta je prolazila sa mnom – šali se Goran.

Usledili su eksperimenti sa medom i drugim zdravim biljkama i namirnicama, poput omana, borovnica, lešnika, usavršavali su se i sada imaju paletu odličnih proizvoda.

– Preko 17, 18 proizvoda čini mi se, eto vidite koliko je to meni bitno kada ne znam ni da pobrojim.

Goran ne voli statistike, njegov cilj i cilj svih onih koji su od 2017. okupljeni oko brenda “Medana” jeste širenje priče o značaju meda i pčelinjih proizvoda.

– Med nije lek, ali pomaže u lečenju. Da nije bilo medicine ja bih danas bio mrtav. Meni je medicina pomogla u tom trenutku, ali ja sada gledam da edukujem ljude o tome šta za sebe možemo da uradimo kad smo zdravi.

Pa ćete tako od njega naučiti, ili se podsetiti ako o medu već imate predznanja, da je on jedina namirnica koja se ne kvari i koja direktno ide u krvotok. Da je bagremov med ukusniji, ali polenom siromašniji u odnosu na, recimo, livadski. Da će se samo pravi med ušećeriti i da je optimum 60 g meda u toku dana.

I još mnogo toga, a sve što ja nisam stigla da ga pitam, jer su ga obaveze zvale među njegove radilice, možete vi, Goran će prvi put “Medanine” proizvode izlagati na Ukusima Vojvodine ovog vikenda u Inđiji. A koliko uživa u proizvodnji meda, toliko uživa i u priči o njemu.

Smederevac pravi najukusniji srpski specijalitet – cena vrtoglava, ali sjajan afrodizijak

Čitajte Luftiku na Google vestima

Sandra Žigić

Lingvistkinja bačena u novinarsku vatru. Zaljubljenica u umetnost, mediteranske gradiće i kulinarstvo. Reči i začine biram pažljivo

Dodaj komentar

Klikni da objaviš komentar

54 Shares
Share via
Copy link